Posljednji ispraćaj vlč. Ivana Košića
KRIŽOVLJAN, 21.1.2025.
Sprovodnu misu vlč. Ivana Košića u utorak 21. siječnja u župnoj crkvi Uzvišenja Sv. Križa u Križovljanu predslavio je varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s četrdesetak svećenika Varaždinske biskupije. Nakon svete mise uslijedio je posljednji ispraćaj iz župne crkve te obredi ukopa na groblju u rodnom mjestu pokojnika u Novoj Vesi Petrijanečkoj. Vlč. Ivan Košić blago je u Gospodinu preminuo u subotu, 18. siječnja 2025. godine, nakon kratke bolesti, u 82. godini života i 56. godini svećeništva.
Na početku svete mise biskup Radoš izrazio je sućut obitelji pokojnog svećenika Košića, sestri Jeleni s obitelji, župnoj zajednici u Križovljanu i svima onima koji su ga poznavali u svoje osobno ime, u ime umirovljenog biskupa Josipa Mrzljaka i svih svećenika Varaždinske biskupije. Kazao je biskup Radoš kako vlč. Košića ispraćamo iz kuće Božje, koja je bila njegova kuća tijekom 45 godina, tamo gdje je i naš dom u Očevoj kući. Spomenuo je nadalje kako je ovo trenutak oproštaja te naglasio: „Riječ oproštaj u sebi sadrži glagol oprostiti. Mi želimo kazati Ivanu da mu sve opraštamo, ali vjerujemo da je on sada dio i ovoga našega slavlja i zajedništva s Bogom te ga možemo zamoliti oprost. No ključno je da molimo Gospodina da nama i njemu oprosti sve ono što nas prijeći da sjednemo za Njegov stol, mi ovdje za ovaj euharistijski stol, a on za onaj stol u Kraljevstvu nebeskom.“
Biskup Radoš u homiliji: "Gospodin je ispunio njegovu dušu"
U svojoj je homiliji biskup Radoš tumačio naviješteni evanđeoski odlomak iz Ivanova evanđelja u kojem Isus, nakon što je učenicima navijestio kraj svojega života, na njihovu zbunjenosti i strah odgovara navještajem vječne radosti u Nebu do koje se dolazi nasljedovanjem Njega koji je Put, Istina i Život.
Mons. Radoš je istaknuo kako se u životu pokojnog svećenika Ivana Košića prepoznaje da je u Isusu Kristu prepoznao put i istinu svojega života te ja hrabro krenuo za Njim iz svojeg rodnog mjesta, pronalazio u Njemu sigurnost i pouzdanje u trenucima kada je valjalo nasljedovati Gospodina i u muci i križu života. Govoreći o susretima s pokojnikom biskup je posvjedočio o njegovoj skromnosti, miru i posvećenosti stvarima koje je radio, kazao je kako njegova skromnost u materijalnim stvarima života govori „da je Gospodin ispunio njegovu dušu i da nema mjesta ni potrebe za nečim drugim što se čini da je bogatstvo. Želimo mu zahvaliti što je pokazao život koji je život hoda za Isusom i to uskim putem. Želimo mu zahvaliti što na raskršćima života, kada nas pritisnu određene teškoće, napasti, nije promijenio smjer i proširio taj put. Ako svećenik proširi taj uski put, to više nije Kristov put. On ga nije širio, nije ga mijenjao i zato mu danas želimo kazati hvala na primjeru njegove dosljednosti. To je i za nas poticaj u vjeri da idemo za Isusom i da se ne bojimo uskoga puta jer to je put koji vodi u život.“
Tumačio je potom biskup kako istina o kojoj govori Isus u evanđelju odgovara Njegovom imenu, da je on Istina te podsjetio kako smo tijekom ove dane slavili istinu da je Bog došao među nas, da bude s nama, da nas na našem putu hrani i jača svojim Tijelom i Krvlju. „Svećenik to svjedoči svaki put kada slavi svetu misu. Svjedoči kada životom kaže, kao što pjesma kaže, 'sva ljubavi mi Isuse'. Ma ova istina je istina o ljubavi Božjoj, o ljepoti Božje istine, a ona je da je Bog zauzet za svakoga od nas“ rekao je biskup. Spomenuo je i ljubav i posvećenost pokojnog svećenika Ivana prema traženju istine u povijesnim dokumentima, prepoznavajući u prošlosti i povijesti tragove Božjeg rukopisa.
Zaustavljajući se nakratko i na trećem Isusovom imenu iz evanđeoskog odlomka biskup Radoš je rekao kako svećenici, vjernici spoznaju da je Isus put koji vodi u život, da je On Život. Tumačeći svećenički poziv naglasio je kako svećenik nema drugog života osim naviještanja Isusa koji daje život vječni i to je ono što je pokojni svećenik želio utisnuti u srca vjernika ove župe gdje je najduže živio i naviještao. Zaključno je o pokojniku rekao: „Možemo reći da smo ovdje puni nade za onoga koji je otputovao, koji je na vratima Kristovim. Možemo posvjedočiti da je slijedio Put, da je otkrio Istinu. Tako se nadamo i vjerujemo da sada ulazi u život, u zajedništvo s Isusom, za stol, za mjesto koje mu je Isus pripremio“.
Nakon euharistijskog slavlja, a prije sprovodnih obreda od pokojnog su se svećenika govorima oprostili vlč. Vlado Borak, rodom iz župe Križovljan, u ime svećenika Varaždinske biskupije te predsjednik Općinskog vijeća općine Cestica Darko Majhen u ime župljana i stanovnika Općine.
Oproštajni govor vlč. Vlade Boraka
Vlč. Borak je uz osobno svjedočanstvo o „svojem župniku“ Ivanu Košiću iznio i njegov kratak životopis.
Vlč. Ivan Košić rođen je 10. lipnja 1943. god. u Novoj Vesi, u župi Petrijanec, a roditelji su mu bili Josip i Katarina rođ. Jerec. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1969. godine u Zagrebu. Svećeničku službu vršio je u župama Petrinja, kao kapelan, u župi Kratečko i Lonja kao upravitelj župe, zatim subsidijar u župi Gušće, te župnik u župi Križovljan od 2. prosinca 1979. do 2013. kada je umirovljen.
Uz brigu za vjerske potrebe župljana brine i o održavanju i obnovi župne crkve, te kapele Svetog Lovre u Lovrečanu. Obnavlja i župni dvor, a uz crkvu Uzvišenja Svetog Križa gradi i zgradu Pastoralnog centra te uz pomoć vjernika, uz grobište žrtava poratnih likvidacija 1945. godine u Otok Virju, podiže i kapelu Blaženog Alojzija Stepinca koju je u lipnju 2000. blagoslovio mons. Marko Culej, prvi biskup Varaždinske biskupije.
Uz brigu za duhovne potrebe povjerenih mu vjernika, održavanja, obnove i izgradnje zgrada vlč. Košić posvetio se i istraživanju povijesti župe Uzvišenja Svetog Križa i rodne župe Petrijanec, pa je tako zahvaljujući župniku Ivanu Košiću 1987. godine tiskana i prva knjiga o župi Križovljan: „Povijest župe Križovljan“. Po osnivanju Općine Cestica, od 1994. godine, s brojnim povijesnim temama i prilozima sudjeluje u izdanjima Glasa općine Cestica. Teme o povijesti župe i općine objavljene su i u monografiji Općine Cestica, tiskanoj 2005. godine, a zahvaljujući vlč. Ivanu Košiću sačuvane su i uvezene najstarije župne matice župe Križovljan, iz razdoblja potkraj 17. i početka 18. stoljeća. Zahvaljujući poznavanju latinskog i „srednjovjekovnog“ rukopisa, a i njegovoj susretljivosti i dobroti brojnim obiteljima „sačinio“ je rodoslovlja.
Živio je izuzetno skromno. Materijalna strana nikad mu nije bila važna, a s posebnim razumijevanjem vodio je brigu o siromašnima, starijim i bolesnima, nikad kod njih nije uzimao nagradu koju su mu župljani davali za blagoslova kuća. Predanost i briga za opće dobro polako je tijelo iscrpljivala pa su mu posljednjih godina vođenja župe, kod blagoslova kuća pomagali bogoslovi. Skromnost i briga za ljude u nevolji do izražaja je došla i nakon velike poplave 2012. godine kada je zamolio bogoslova koji je obavljao „križec“ u poplavljenim naseljima da ne smije ništa uzimati i odluka se i ispoštovala.
Iz zdravstvenih razloga vlč. Ivan Košić je 2013. godine umirovljen. Svoje umirovljeničke svećeničke dana provodio je u župnom dvoru župe Križovljan sagrađenom 1760. godine, a kad mu je zdravlje to dopuštalo rado je pomagao i vlč. Zorislavu Šafranu, koji ga je naslijedio i župni ured i stan preselio u sagrađeni Pastoralni centar. Unatoč bolesti vlč. Košić zaslužan je i za izdanje Fotomonografije Župe Križovljan i Natkrižovljan u koautorstvu s Franjom 2022. godine.
Za svoj rad na župi i Općini, Općina Cestica mu je, na svečanoj sjednici Općinskog vijeća Općine Cestica, 2014. godine dodijelila nagradu za životno djelo.
Oproštajni govor Darka Majhena
Osim biografskih crtica predsjednik Općinskog vijeća općine Cestica Darko Majhen izrazio je u svojem govoru u ime Općine Cestica najdublju zahvalnost i poštovanje prema čovjeku koji je svojim životom i radom obilježio ovu zajednicu. Kazao je „svi mi koji smo ga poznavali i imali priliku s njime razgovarati, dijeliti svakakve životne trenutke, složit ćemo se jednoglasno, da je bio veliki čovjek, dobar svećenik i kao takvog ćemo ga zauvijek pamtiti“. Majhen je u svom oproštajnom govoru istaknuo i jednu povijesnu crticu iz vremena dolaska vlč. Košića u župu Križovljan. „Velečasni Ivan Košić došao je u našu župu 1979. godine, prve nedjelje došašća, i to u uvjete koji su bili ispod razine čovjeka. Kada su njegovi prijatelji i svećenici iz župa u kojima je prije djelovao vidjeli u kakvom je stanju crkva, a pogotovo župni dvor, rekli su mu da je pao s konja na magarca. No, vlč. Košić se nije bunio već im je odgovorio s 10 godina starim mladomisničkim sličicama na kojima je pisao njegov moto: ''Ljubav nas Kristova nosi, a uvelike ljubav prema zavičaju''. I tako je uz pomoć dobrih ljudi, vjernika, uspio prebroditi sve teškoće i najnužnije stvari postaviti na svoje mjesto“.
U ime rodne župe od vlč. Košića oprostio se župnik Ivan Sakač
Nakon govora uslijedili su sprovodni obredi te ispraćaj pokojnikovog tijela na groblje rodnog mjesta u Novoj Vesi. Kao i župnu crkvu u Križovljanu, mjesno groblje ispunili su zahvalni župljani, ali i obitelj, prijatelji i poznanici iz rodne župe Petrijanec te predstavnici društvenog i političkog života. Uz lijes s tijelom pokojnika na groblju se oproštajnim govorom u ime župe Petrijanec od vlč. Ivana oprostio i župnik Ivan Sakač. U svojem je govoru citirao pjesmu Ivana Goluba Kalnovečki razgovori, „F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil. Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi“. Govoreći potom o pokojnom svećeniku kazao je: „I čovjek, rođen na svojoj rodnoj grudi, nosi miris i sokove te zemlje i ljudi rođenih na toj istoj grudi. Nosio je to i Ivica u svojoj osobnosti. Osebujnost u kontaktima; emotivnost u izričaju koja se ponekad dizala u visine, ali se brzo vraćala i nije bila zlopamtilo; skromnost u vlastitim potrebama, duh siromaštva te vjernost istinskim povijesnim i vjerničkim vrijednostima koje u svim tijekovima vremena ne blijede jer su istina, bile su obrisi njegova karakternog, ljudskog lika. Otuda i njegova žeđ za osobnim istraživanjem korijena kako povijesnih događaja i osoba tako i istina vjere. To se očitovalo u svim našim susretima i razgovorima.“ Svoj govor završio je riječima zahvale za sve dobro što je rodno mjesto i župa primila od pokojnog svećenika Ivana Košića.
Anita Treščec
Sprovodnu misu vlč. Ivana Košića u utorak 21. siječnja u župnoj crkvi Uzvišenja Sv. Križa u Križovljanu predslavio je varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s četrdesetak svećenika Varaždinske biskupije. Nakon svete mise uslijedio je posljednji ispraćaj iz župne crkve te obredi ukopa na groblju u rodnom mjestu pokojnika u Novoj Vesi Petrijanečkoj. Vlč. Ivan Košić blago je u Gospodinu preminuo u subotu, 18. siječnja 2025. godine, nakon kratke bolesti, u 82. godini života i 56. godini svećeništva.
Na početku svete mise biskup Radoš izrazio je sućut obitelji pokojnog svećenika Košića, sestri Jeleni s obitelji, župnoj zajednici u Križovljanu i svima onima koji su ga poznavali u svoje osobno ime, u ime umirovljenog biskupa Josipa Mrzljaka i svih svećenika Varaždinske biskupije. Kazao je biskup Radoš kako vlč. Košića ispraćamo iz kuće Božje, koja je bila njegova kuća tijekom 45 godina, tamo gdje je i naš dom u Očevoj kući. Spomenuo je nadalje kako je ovo trenutak oproštaja te naglasio: „Riječ oproštaj u sebi sadrži glagol oprostiti. Mi želimo kazati Ivanu da mu sve opraštamo, ali vjerujemo da je on sada dio i ovoga našega slavlja i zajedništva s Bogom te ga možemo zamoliti oprost. No ključno je da molimo Gospodina da nama i njemu oprosti sve ono što nas prijeći da sjednemo za Njegov stol, mi ovdje za ovaj euharistijski stol, a on za onaj stol u Kraljevstvu nebeskom.“
Biskup Radoš u homiliji: "Gospodin je ispunio njegovu dušu"
U svojoj je homiliji biskup Radoš tumačio naviješteni evanđeoski odlomak iz Ivanova evanđelja u kojem Isus, nakon što je učenicima navijestio kraj svojega života, na njihovu zbunjenosti i strah odgovara navještajem vječne radosti u Nebu do koje se dolazi nasljedovanjem Njega koji je Put, Istina i Život.
Mons. Radoš je istaknuo kako se u životu pokojnog svećenika Ivana Košića prepoznaje da je u Isusu Kristu prepoznao put i istinu svojega života te ja hrabro krenuo za Njim iz svojeg rodnog mjesta, pronalazio u Njemu sigurnost i pouzdanje u trenucima kada je valjalo nasljedovati Gospodina i u muci i križu života. Govoreći o susretima s pokojnikom biskup je posvjedočio o njegovoj skromnosti, miru i posvećenosti stvarima koje je radio, kazao je kako njegova skromnost u materijalnim stvarima života govori „da je Gospodin ispunio njegovu dušu i da nema mjesta ni potrebe za nečim drugim što se čini da je bogatstvo. Želimo mu zahvaliti što je pokazao život koji je život hoda za Isusom i to uskim putem. Želimo mu zahvaliti što na raskršćima života, kada nas pritisnu određene teškoće, napasti, nije promijenio smjer i proširio taj put. Ako svećenik proširi taj uski put, to više nije Kristov put. On ga nije širio, nije ga mijenjao i zato mu danas želimo kazati hvala na primjeru njegove dosljednosti. To je i za nas poticaj u vjeri da idemo za Isusom i da se ne bojimo uskoga puta jer to je put koji vodi u život.“
Tumačio je potom biskup kako istina o kojoj govori Isus u evanđelju odgovara Njegovom imenu, da je on Istina te podsjetio kako smo tijekom ove dane slavili istinu da je Bog došao među nas, da bude s nama, da nas na našem putu hrani i jača svojim Tijelom i Krvlju. „Svećenik to svjedoči svaki put kada slavi svetu misu. Svjedoči kada životom kaže, kao što pjesma kaže, 'sva ljubavi mi Isuse'. Ma ova istina je istina o ljubavi Božjoj, o ljepoti Božje istine, a ona je da je Bog zauzet za svakoga od nas“ rekao je biskup. Spomenuo je i ljubav i posvećenost pokojnog svećenika Ivana prema traženju istine u povijesnim dokumentima, prepoznavajući u prošlosti i povijesti tragove Božjeg rukopisa.
Zaustavljajući se nakratko i na trećem Isusovom imenu iz evanđeoskog odlomka biskup Radoš je rekao kako svećenici, vjernici spoznaju da je Isus put koji vodi u život, da je On Život. Tumačeći svećenički poziv naglasio je kako svećenik nema drugog života osim naviještanja Isusa koji daje život vječni i to je ono što je pokojni svećenik želio utisnuti u srca vjernika ove župe gdje je najduže živio i naviještao. Zaključno je o pokojniku rekao: „Možemo reći da smo ovdje puni nade za onoga koji je otputovao, koji je na vratima Kristovim. Možemo posvjedočiti da je slijedio Put, da je otkrio Istinu. Tako se nadamo i vjerujemo da sada ulazi u život, u zajedništvo s Isusom, za stol, za mjesto koje mu je Isus pripremio“.
Nakon euharistijskog slavlja, a prije sprovodnih obreda od pokojnog su se svećenika govorima oprostili vlč. Vlado Borak, rodom iz župe Križovljan, u ime svećenika Varaždinske biskupije te predsjednik Općinskog vijeća općine Cestica Darko Majhen u ime župljana i stanovnika Općine.
Oproštajni govor vlč. Vlade Boraka
Vlč. Borak je uz osobno svjedočanstvo o „svojem župniku“ Ivanu Košiću iznio i njegov kratak životopis.
Vlč. Ivan Košić rođen je 10. lipnja 1943. god. u Novoj Vesi, u župi Petrijanec, a roditelji su mu bili Josip i Katarina rođ. Jerec. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1969. godine u Zagrebu. Svećeničku službu vršio je u župama Petrinja, kao kapelan, u župi Kratečko i Lonja kao upravitelj župe, zatim subsidijar u župi Gušće, te župnik u župi Križovljan od 2. prosinca 1979. do 2013. kada je umirovljen.
Uz brigu za vjerske potrebe župljana brine i o održavanju i obnovi župne crkve, te kapele Svetog Lovre u Lovrečanu. Obnavlja i župni dvor, a uz crkvu Uzvišenja Svetog Križa gradi i zgradu Pastoralnog centra te uz pomoć vjernika, uz grobište žrtava poratnih likvidacija 1945. godine u Otok Virju, podiže i kapelu Blaženog Alojzija Stepinca koju je u lipnju 2000. blagoslovio mons. Marko Culej, prvi biskup Varaždinske biskupije.
Uz brigu za duhovne potrebe povjerenih mu vjernika, održavanja, obnove i izgradnje zgrada vlč. Košić posvetio se i istraživanju povijesti župe Uzvišenja Svetog Križa i rodne župe Petrijanec, pa je tako zahvaljujući župniku Ivanu Košiću 1987. godine tiskana i prva knjiga o župi Križovljan: „Povijest župe Križovljan“. Po osnivanju Općine Cestica, od 1994. godine, s brojnim povijesnim temama i prilozima sudjeluje u izdanjima Glasa općine Cestica. Teme o povijesti župe i općine objavljene su i u monografiji Općine Cestica, tiskanoj 2005. godine, a zahvaljujući vlč. Ivanu Košiću sačuvane su i uvezene najstarije župne matice župe Križovljan, iz razdoblja potkraj 17. i početka 18. stoljeća. Zahvaljujući poznavanju latinskog i „srednjovjekovnog“ rukopisa, a i njegovoj susretljivosti i dobroti brojnim obiteljima „sačinio“ je rodoslovlja.
Živio je izuzetno skromno. Materijalna strana nikad mu nije bila važna, a s posebnim razumijevanjem vodio je brigu o siromašnima, starijim i bolesnima, nikad kod njih nije uzimao nagradu koju su mu župljani davali za blagoslova kuća. Predanost i briga za opće dobro polako je tijelo iscrpljivala pa su mu posljednjih godina vođenja župe, kod blagoslova kuća pomagali bogoslovi. Skromnost i briga za ljude u nevolji do izražaja je došla i nakon velike poplave 2012. godine kada je zamolio bogoslova koji je obavljao „križec“ u poplavljenim naseljima da ne smije ništa uzimati i odluka se i ispoštovala.
Iz zdravstvenih razloga vlč. Ivan Košić je 2013. godine umirovljen. Svoje umirovljeničke svećeničke dana provodio je u župnom dvoru župe Križovljan sagrađenom 1760. godine, a kad mu je zdravlje to dopuštalo rado je pomagao i vlč. Zorislavu Šafranu, koji ga je naslijedio i župni ured i stan preselio u sagrađeni Pastoralni centar. Unatoč bolesti vlč. Košić zaslužan je i za izdanje Fotomonografije Župe Križovljan i Natkrižovljan u koautorstvu s Franjom 2022. godine.
Za svoj rad na župi i Općini, Općina Cestica mu je, na svečanoj sjednici Općinskog vijeća Općine Cestica, 2014. godine dodijelila nagradu za životno djelo.
Oproštajni govor Darka Majhena
Osim biografskih crtica predsjednik Općinskog vijeća općine Cestica Darko Majhen izrazio je u svojem govoru u ime Općine Cestica najdublju zahvalnost i poštovanje prema čovjeku koji je svojim životom i radom obilježio ovu zajednicu. Kazao je „svi mi koji smo ga poznavali i imali priliku s njime razgovarati, dijeliti svakakve životne trenutke, složit ćemo se jednoglasno, da je bio veliki čovjek, dobar svećenik i kao takvog ćemo ga zauvijek pamtiti“. Majhen je u svom oproštajnom govoru istaknuo i jednu povijesnu crticu iz vremena dolaska vlč. Košića u župu Križovljan. „Velečasni Ivan Košić došao je u našu župu 1979. godine, prve nedjelje došašća, i to u uvjete koji su bili ispod razine čovjeka. Kada su njegovi prijatelji i svećenici iz župa u kojima je prije djelovao vidjeli u kakvom je stanju crkva, a pogotovo župni dvor, rekli su mu da je pao s konja na magarca. No, vlč. Košić se nije bunio već im je odgovorio s 10 godina starim mladomisničkim sličicama na kojima je pisao njegov moto: ''Ljubav nas Kristova nosi, a uvelike ljubav prema zavičaju''. I tako je uz pomoć dobrih ljudi, vjernika, uspio prebroditi sve teškoće i najnužnije stvari postaviti na svoje mjesto“.
U ime rodne župe od vlč. Košića oprostio se župnik Ivan Sakač
Nakon govora uslijedili su sprovodni obredi te ispraćaj pokojnikovog tijela na groblje rodnog mjesta u Novoj Vesi. Kao i župnu crkvu u Križovljanu, mjesno groblje ispunili su zahvalni župljani, ali i obitelj, prijatelji i poznanici iz rodne župe Petrijanec te predstavnici društvenog i političkog života. Uz lijes s tijelom pokojnika na groblju se oproštajnim govorom u ime župe Petrijanec od vlč. Ivana oprostio i župnik Ivan Sakač. U svojem je govoru citirao pjesmu Ivana Goluba Kalnovečki razgovori, „F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil. Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi“. Govoreći potom o pokojnom svećeniku kazao je: „I čovjek, rođen na svojoj rodnoj grudi, nosi miris i sokove te zemlje i ljudi rođenih na toj istoj grudi. Nosio je to i Ivica u svojoj osobnosti. Osebujnost u kontaktima; emotivnost u izričaju koja se ponekad dizala u visine, ali se brzo vraćala i nije bila zlopamtilo; skromnost u vlastitim potrebama, duh siromaštva te vjernost istinskim povijesnim i vjerničkim vrijednostima koje u svim tijekovima vremena ne blijede jer su istina, bile su obrisi njegova karakternog, ljudskog lika. Otuda i njegova žeđ za osobnim istraživanjem korijena kako povijesnih događaja i osoba tako i istina vjere. To se očitovalo u svim našim susretima i razgovorima.“ Svoj govor završio je riječima zahvale za sve dobro što je rodno mjesto i župa primila od pokojnog svećenika Ivana Košića.
Anita Treščec