NaslovnaDjelatnostiFotogalerijeVideoAudioOdjeciKontakt

Predstavljamo znakove biskupske službe: Prsten vjernosti

Predstavljamo znakove biskupske službe: Prsten vjernostiVARAŽDIN, 22. 11. 2019.
»Primi prsten, znak vjere: i neokrnjeno štiti Božju zaručnicu, svetu Crkvu, neustrašivom vjerom urešen.« Riječi su to koje u liturgiji biskupskoga ređenja prate predaju biskupskoga prstena, znaka njegove vjere i vjernosti. Vjera povezuje biskupa s Bogom, a vjernost ga čuva u zajedništvu s Crkvom, Kristovom zaručnicom. Prsten je spomen i opomena vjere i vjernosti. Kao da u pozadini odzvanjaju riječi iz Knjige Otkrivenja: »Budi vjeran sve do smrti i dat ću ti vijenac života« (Esto fidelis usque ad mortem…, Otk 2, 10).

Korisno je i ovdje započeti riječima svetoga Ivana Pavla II.: »Prsten, kao zaručnički znak, očituje posebnu vezu biskupa i Crkve. Za mene je on svagdanje podsjećanje na vjernost. On je neka vrsta nijema upita što se očituje u savjesti: jesam li potpuno predan svojoj Zaručnici – Crkvi? Jesam li dovoljno ‘za’ zajednice, obitelji, mladež i stare, kao i ‘za’ one koji se tek imaju roditi? Prsten me podsjeća i na potrebu da budem snažna ‘karika’ u lancu nasljedstva koji me povezuje s apostolima. A izdržljivost se lanca mjeri upravo najslabijom karikom. Moram biti čvrsta karika, čvrsta Božjom snagom: ‘Gospodin mi je jakost, on je štit moj’ (Ps 27, 6).« (Ustanite, hajdemo!, 35.).
 
Prvotna značenja biskupskoga prstena, kako svjedoči Izidor Seviljski, nisu se puno razlikovala od prvih značenja biskupskoga štapa i vezana su uz biskupsku čast. No, kao što je štap postao znak biskupove pastirske službe, tako je prsten pronašao značenje u govoru o temi zaručništva. U starome Rimu prsten je imao upravo takvo značenje: zaručnik ga je na dan zaruka davao zaručnici kao zalog (arrha) zaručništva, a od četvrtoga stoljeća on s takvim značenjem ulazi i u kršćanski simbolički govor. Kasnije, od 7. stoljeća, u španjolskim, franačkim i germanskim krajevima, prsten pronalazi značenje u obredima sklapanja ženidbe te kroz razmjenu prstenja prima značenje uzajamne bračne vjernosti (K. Ritzer). Takva su razmišljanja dala značenjski pečat i biskupskome prstenu, čuvajući i jedno i drugo značenje,
zaručništvo i vjernost.
 
Kao znak biskupske službe prsten se pojavljuje na prijelazu iz 5. u 6. st., a sigurnu potvrdu nalazimo u odredbama Koncila u Toledu iz 633. g. u kojima je prsten znak pontifikalne časti (signum pontificalis honoris) i pečat duhovne vlasti (signaculum secretorum). Razvidno je, posebice iz franačkih izvora, da je prsten imao i pečatnu funkciju, pri pečaćenju pisama i važnih spisa. Hugo od sv. Viktora pojašnjava da je biskupski prsten znak vjere (sacramentum fidei), kojim je Crkva, Zaručnica Kristova, zaručnica, a nose ga biskupi za svjedočanstvo toga zaručništva. Papa Inocent III. razvija značenje prstena iz njegove forme zatvorena (savršena) kruga, što simbolizira puninu dara Duha Svetoga i nepovrijeđenost onoga koji vjeruje u Krista. U tome smislu riječi koje u ređenju prate gestu predavanja prestena pozivaju katkada na brigu čuvanja i prenošenja blaga vjere (depositum fidei). Znakovit je tekst Honorija iz Autuna u kojemu pojašnjava da biskup nosi prsten kao podsjetnik da je zaručnik Crkve te da, poput Krista, bude spreman za nju položiti svoj život ako bi ustrebalo; on također pečatom čuva tajne Pisma pred neprijateljima (mysteria Scripturae a perfidis sigillet), a
Crkvi otpečaćuje otajstva vjere (secreta Ecclesiae resignet).
 
Biskup nosi prsten na prstenjaku desne ruke. Običaji izražavanja poštovanja prema biskupu i njegovoj službi stvorili su običaj da se biskupu ljubi prsten (premda se rabi riječ rukoljub), kako bi se i sama gesta očitovala kao čin zajedništva u Crkvi i priznanje pastirske službe u njoj, a ne prvotno kao iskazivanje časti osobi biskupa.
 
Primiti prsten znači biti obuhvaćen, »ući u prsten«, ući »u krug« trajnoga gibanja i povratka na početak i ishodište svega. Prsten čuva povezanost s onim koji ga pruža, s onim koji povjerava službu, označenu prstenom. Tako prsten ne zatvara ređenika, ne čini ga dostatnim samomu sebi, nego ga čini »vjernošću ovisnim« o Onomu koji mu povjerava službu i poslanje u Crkvi, kao i s onima koji dijele isti prsten vjernosti pred Gospodinom.
 
Tekst:  Ante Crnčević, Živo vrelo; God. XXXII., 1 (2015.)
Fotografija: IKA/ Foto & video “M”