LUDBREG, 1. 9. 2013. 

(Post 14, 18-20; Ps 109; 1 Kor 11, 23-26; Lk 9, 11-17)

Preuzvišeni, dragi svećenici, redovnice, redovnici,
predstavnici društvenih vlasti,
draga braćo i sestre,

          “Zahvaljujmo Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova (Ps 107, 1). Naša zahvala ima posebno značenje na ovu Svetu Nedjelju, kada se po običaju u svetištu Presvete Krvi Kristove u Ludbregu okupljaju brojni vjernici iz Hrvatske i iz inozemstva. Ove godine se posebno radujemo s hodočasnicima pristiglim iz zemalja Europske Unije, budući da je i Hrvatska postala punopravnom članicom te zajednice naroda u kojoj kršćani predstavljaju oko 70 % a katolici oko 50 % stanovništva.

          Liturgijska čitanja osvjetljuju nam otajstvo Euharistije. U poslanici Korinćanima napisanoj oko 50. godine, sveti Pavao donosi najstariji opis Euharistije. Naglašava da prenosi tradiciju koju je i on primio i koja nas povezuje neposredno s Isusom Kristom. Sveti Luka opisuje kako je Gospodin nahranio s 5 kruhova i 2 ribice veliko mnoštvo ljudi (usp. Lk 9, 13-17). To euharistijsko čudo se ponavlja u svakoj svetoj Misi jer se uskrsli Gospodin ne iscrpljuje u brojnim hostijama, dovoljnima za sve koji u Njega vjeruju i koji otvaraju Njegovoj ljubavi svoj um i svoje srce.

          Apostol naroda opisuje ovim riječima euharistiju: “Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uza kruh, zahvalivši razlomi i reče: “Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen. Tako i čašu po večeri govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen” (1 Kor 11, 23-25). Posebnost je Božje riječi djelotvornost. Snagom Duha Svetoga ta Riječ ostvaruje ono što navješćuje. Svećenik je izgovara u ime Isusa Krista, in persona Christi, tako da kruh doista postaje tijelo a vino krv uskrsloga Gospodina koji se daje za život svijeta. Slavljenje svetoga otajstva pretpostavlja živu vjeru svih, vjernika i svećenika, to jest članova općega i ministerijalnoga svećeništva.

          Iste riječi je 1411. godine u Ludbregu izgovorio jedan svećenik ali sumnjajući u njihovu istinitost. Na njegovu slabu vjeru, Gospodin je odgovorio čudom: vino u kaležu je postalo prava krv. Pun straha, tu je svetu krv svećenik prelio u staklenu posudicu i krio do kraja života. Tek je pred smrt obavijestio o čudu i predao ampulu s tekućom krvi župnoj crkvi svetoga Trojstva. Crkva je priznala autentičnost čuda godine 1513., za pontifikata Pape Julija II. Njegov nasljednik Leon X. izdao je bulu nalažući da se relikvija čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Male Gospe izlaže narodu na pobožno klanjanje. On je također crkvu oprostima obdario koje mogu zadobiti svi koji ispune četiri uvjeta: 1) pohoditi svetište u Ludbregu u znak štovanja Presvete Euharistije; 2) ispovjediti se i pričestiti; 3) na nakanu Pape izmoliti molitve u čast presvete Krvi Kristove; 4) izvršiti barem jedno djelo milosrđa. Treba imati na umu da je čudo u Ludbregu jedno od brojnih euharistijskih čuda u svijetu, koja su utjecala na pobožnost prema Presvetoj Euharistiji. Poznato je da je čudo u Bolseni 1263. godine ponukalo Papu Urbana IV. da ustanovi za cijelu Crkvu blagdan Tijelova, kada vjernici i na izvanjski način, posebno procesijama, izražavaju svoju vjeru u Gospodina prisutnog u otajstvu Euharistije.

          Zahvalni smo Svetoj Stolici, središnjem uredu Katoličke Crkve kojega je 1513. predstavljao Papa Leon X., što je priznala, pred točno 500 godina, autentičnost euharistijskoga čuda u Ludbregu. Crkva u Hrvata je uvijek bila povezana sa Svetom Stolicom i vjerna Svetom Ocu. Dolazeći iz Rima, čast mi je u ime Svetoga Oca Franje pozdraviti sve sudionike ovoga velebnoga slavlja te svima prenijeti njegov Apostolski blagoslov.

          “Uzmite i jedite; uzmite i pijte”. Te ćemo riječi i mi uskoro izgovoriti tijekom ove svete Mise. Molimo dar Duha Svetoga da ih prihvatimo živom vjerom, poput apostola Pavla i učenika Isusa Krista. Moramo priznati da smo slabi, da često sumnjamo u otajstva naše vjere, posebno u prisutnost Gospodina pod prilikama kruha i vina, koju crkveni nauk opisuje kao vere, realiter et sostantialiter (istinsku, stvarnu i bitnu). Posebno u ovoj Godini vjere molimo Gospodina da nam umnoži vjeru, da ga prepoznamo u Presvetoj euharistiji, da mu dopustimo da uđe u naša srca, da nas preobrazi svojom božanskom ljubavlju. Tako ćemo biti u stanju prepoznati uskrsloga Gospodina u svakom bratu čovjeku, posebno u siromašnima i u onima kojima je potrebna duhovna i materijalna pomoć.

          Euharistija nam otvara nova obzorja, uvodi nas u širinu mističnoga Kristova tijela u kojem smo povezani sa svim članovima Crkve ove vojujuće na zemlji, kao i one u nebu, u blaženstvu, te one koja je u čistilištu te se sprema, oslobođena od svih grijeha, gledati Boga licem u lice. Euharistija osvjetljuje naš odnos s Bogom i bratom čovjekom. Ona nas upućuje da na ispravan način živimo bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje.

          Temelj svega jest naš odnos prema Bogu. Bogoljublje je odgovor ljubavi na Božju ljubav: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16). Bog mora biti uvijek na prvome mjestu u našem životu. On je čvrsti temelj na kojem se isplati graditi osobnu, obiteljsku i društvenu stvarnost. Bez Boga cijela zgrada čovjeka i ljudske zajednice počiva na pijesku te se lako može srušiti i za manjih nevremena, čim nastupe poteškoće i problemi. Sv. Misa je najljepša zahvala Gospodinu, najuzvišeniji način naše molitve jer Bogu Ocu prinosimo Njegovoga Jedinorođenoga Sina Isusa Krista, koji je žrtva, oltar i svećenik, i to milošću Duha Svetoga. U Euharistiji se susreću ljubav Boga i čovjeka.

          Na bogoljublje se nadovezuje i čovjekoljublje. To je lijepa riječ u hrvatskom i u drugim slavenskim jezicima, bogata značenjem. Vjerna Božjoj objavi, Katolička Crkva je tradicionalno širila ispravno poimanje čovjeka, njegove naravi i njegova dostojanstva. U svojoj prvoj enciklici Lumen fidei, Papa Franjo piše: “Zahvaljujući vjeri shvatili smo jedinstveno dostojanstvo svake ljudske osobe, što nije bilo toliko jasno u starome svijetu. U drugom stoljeću, poganin Celso spočitava kršćanima ono što mu se činilo iluzijom i prevarom: misliti da je Bog stvorio svijet za čovjeka, postavivši ga na vrh cijeloga kozmosa […]. U središtu je biblijske vjere ljubav Boga, njegova konkretna briga za svaku osobu, njegov nacrt spasenja koji obuhvaća cijelo čovječanstvo i koje dostiže vrhunac u Utjelovljenju“ (LF 54). To kršćansko viđenje čovjeka i svemira utkano je u našu hrvatsku i uopće europsku povijest. Temelj kršćanskoga čovjekoljublja jest Isus Krist koji je Bog i čovjek. Upravo svojom Božanskom naravi osvjetljuje ljudsku narav, naše čovještvo. Ona je obilježena odnosom muškarac – žena koji se u različitosti nadopunjuju i u ljubavi prožimaju rađanjem potomstva, novih ljudi koje Bog voli i koje treba odgajati u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. Istinsko bogoljublje i čovjekoljublje idu zajedno.

          Na današnjoj svečanoj sv. Misi molimo i za domovinu. Nakon bogoljublja, čovjekoljublja, dolazi i domoljublje. Prirodno je o tome razmišljati u ovome svetištu zbog zavjeta koji su u prosincu 1739. godine donijeli članovi Hrvatskoga sabora u Varaždinu. Oni su odlučili da će u Ludbregu sagraditi zavjetno svetište ako svemogući Bog zaustavi kugu koja je harala u Moslavini i Slavoniji. Zbog raznih razloga taj je zavjet ostvaren tek u naše vrijeme, od 1993. do 1996. godine. Ljubav prema domovini je urođena u srce svakoga čovjeka. Ne može se ljubiti apstraktno svijet ako se ne voli svoju domovinu. Bez ispravnoga domoljublja, svaki je takav internacionalizam sumnjiv. Takvo se razmišljanje o odnosu partikularnoga i univerzalnoga nameće i nama pošto je naša domovina Hrvatska postala članicom Europske Unije. U tom smislu, na primjer, Hrvatska bi u Europsku Uniji trebala unijeti sva svoja bogatstva ljudi, prirode, kulture, baštine, kako bi doprinijela obogaćivanju drugih naroda te velike zajednice. U isto vrijeme, trebala bi se i ona obogatiti darovima drugih naroda koji su u skladu s njezinom kršćanskom i narodnom tradicijom.

          Naši su se preci zavjetovali da će izgraditi crkvu u Ludbregu ako ih Gospodin oslobodi od kuge. I mi molimo Gospodina da nas oslobodi o svih kuga koje i danas ugrožavaju nas i naše narodno biće. Zahvaljujući napretku medicine, Bogu hvala, u naše doba ne haraju po Europi nekada zastrašujuće bolesti koje su desetkovale stanovništvo pojedinih zemalja. Ipak, u prenesenom smislu ima i danas opasnih pojava, moderne kuge koja prijeti stabilnosti osoba i opstanku naroda. U prvom se redu to odnosi na napad na ustanovu obitelji, temeljnoga čimbenika Crkve i društva, kao zajednicu muža i žene, otvorene životu. Protuobiteljski mentalitet širi se organizirano ne samo u Hrvatskoj i u Europi, nego i u drugim zemljama. Znakovi toga mentaliteta, često popraćena snažnom propagandom, jesu: ne prihvaćanje prirodnoga zakona, relativiziranje bračne zajednice, prihvaćanje njezine nestabilnosti kao normalne pojave, rastava bračnih drugova, promicanje istospolnih brakova, pobačaji, zatvorenost rađanju, itd. Pitanje zdravih i plodnih obitelji posebno je aktualno u Hrvatskoj zbog negativnoga prirodnoga rasta. Samo se lanjske godine u Hrvatskoj broj stanovnika smanjio za oko 14.000. U zadnjih 15-tak godina, taj je gubitak narastao do preko 130.000 stanovnika. Ove brojke bi trebale ozbiljno zamisliti i Crkvu i državu kako bi se promijenio mentalitet u korist života, uz poticajne mjere natalitetne politike i demografske obnove, po primjeru nekih zemalja Europske Unije koje to već godinama uspješno provode. Molimo Gospodina da nas sačuva od te novovjeke kuge protiv života koja je u stanju opustošiti ne samo pojedina mjesta nego i cijelu domovinu. Neka Euharistija dade svima snagu otvoriti se ljepoti života i otkriti plodnost roditeljske žrtve. Neka nam Bog udijeli milost da na poljima i gorama Lijepe naše bude uvijek dovoljno ljudi koji će svojim trudom i radom, uz Božji blagoslov, osigurati kruh i vino neophodni za slavljene sv. Mise.

          Preporučimo ova naša euharistijska razmišljanja o bogoljublju, čovjekoljublju i domoljublju zagovoru Blažene Djevice Marije. Ona je u svom krilu devet mjeseci nosila Isusa Krista, postavši tako prvo svetohranište. Neka nam ona izmoli milost kod Boga kako bi svi postali euharistijski ljudi (usp. Sacramentum caritatis, 94) koji ljube Boga i čovjeka i to dokazuju svojim kršćanskim osobnim, obiteljskim i društvenim životom. Amen.

mons. Nikola Eterović
Cibalski naslovni nadbiskup
glavni tajnik Biskupske Sinode