LUDBREG, 31. 8. 2013. 

(Izl 24, 3-8, Heb 12, 18-19. 22-24, Iv 19, 31-37)

            „Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu, da i vi vjerujete…“ (Iv 19, 35-36). 

Dragi vjernici!

Ovo je zapis sv. Ivana apostola i Isusovog prijatelja, a zapisao ga je zato da i mi vjerujemo u istinitost toga događaja. To je događaj najvećega nasilja u povijesti. Događaj kada čovjek sudi Bogu i kada ga nasilno želi maknuti, ukloniti iz svojega života, želi ukloniti svoga Stvoritelja i Životvorca. Možete li zamisliti taj paradoks? Smrtni čovjek okomljuje se na besmrtnoga i vječnoga Boga koji dolazi čovjeku u osobi Isusa iz Nazareta jer ga beskrajno voli i želi ga voditi kroz zemaljski život prema vječnosti. Zlo i ljudska mržnja ubijaju dobrotu i Božju ljubav. Jednom riječju: zlo želi ubiti dobro. To je događaj povijesti koji se dogodio u Jeruzalemu trideset i treće godine, jednoga petka, uoči blagdana Pashe. No, taj događaj ima odjek tijekom cijele ljudske povijesti. On se i danas događa.

I danas smo ovdje sabrani ne samo zato da bismo se prisjetili toga događaja o kojemu svjedoči Ivan, ili možda događaja koji se dogodio ovdje u Ludbregu prije 600 godina, a potvrđen je od pape Leona X. prije 500 godina. Ne nismo na satu povijesti, nego itekako želimo uroniti u stvarnost sadašnjega života, osobnog i društvenog, života koji se odvija u našim obiteljima, mjestima, u našim župama, u našoj domovini Hrvatskoj, ali i u cijelome svijetu. Ovih dana ne možemo ostati bešćutni na ratna stradanja u Siriji kada pogibaju nevini ljudi,  stradavaju djeca, a mnogi su protjerani iz svojih domova. Sve se to događa u geografskoj, ali još više u duhovnoj blizini Kalvarije.

Dobro pamtimo i ne tako davne događaje u našoj domovini kada se činilo da smo bespomoćni u navali zla i ratnih razaranja u obrambenom Domovinskom ratu. Što smo tada činili?! Vjerovali smo u pobjedu dobra, vjerovali smo da zlo ne može i ne smije pobijediti. Hrabro smo stali na stranu Onoga koji bespomoćno visi na križu i prolijeva svoju krv za sve ljude, za svakog čovjeka pa i onoga koji mu probada srce da bi ispustio i zadnju kap krvi. On moli i za neprijatelje. To smo i mi činili. Molili smo dok se prolijevala krv naših branitelja, koji nisu napadali nego su se branili, branili sebe, svoju djecu, svoju obitelj, svoj dom, svoju domovinu. To su naučili gledajući križ. To je nauk koji se uči klečeći pred križem i klanjajući se prolivenoj krvi koja ima moć spasiti čovjeka. Smrt na Kalvariji i prolijevanje najnevinije krvi najvećeg pravednika, zapravo same pravde i pravednosti, najveće je nasilje u povijesti čovječanstva.

Mi se danas borimo protiv nasilja bilo koje vrste, nasilja nad nemoćnima, nad djecom, nad ženama, nasilja u obitelji, nasilja gospodara bilo koje vrste nad podložnicima, govori se o, da se izrazim malo stranom riječju, mobingu kojim se vrši nasilje i nad našim lijepim hrvatskim jezikom. Nasilje nije samo fizičko zlostavljanje, nego i pritisci bilo koje vrste onih koji su jači ili koji obnašaju vlast, a nisu svjesni da biti na vlasti znači služiti čovjeku. Ministar dolazi od latinske riječi ministrare, a znači doslovce služiti. Pokušajmo to prereći hrvatskim jezikom umjesto ministar – služitelj u obnašanju vlasti. Sjetimo se i Isusovih riječi: „Tako i Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20, 28). Kada su se Isusovi učenici međusobno gotovo posvađali, raspravljajući među sobom koji je od njih najveći, Isus ih opominje: „Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće među Vama da bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka bude sluga“ (Mt 20, 24-27).

Zamislite kada bi služitelj u služiteljstvu za odgoj i obrazovanje u našoj domovini bio svjestan da su roditelji prvi odgajatelji svoje djece kako bi ih više slušao i prihvaćao njihovo mišljenje i njihove stavove, a ne nametao neke stavove koji su neprihvatljivi. Pokušavao bi se uživjeti u situaciju djeteta koje će se pitati: koga ću slušati? Svoje roditelje ili učitelje koji će govoriti suprotno? Govorim to iz iskustva nas starijih koji smo išli u školu za vrijeme komunističke diktature. Roditelji su nam rekli: slušajte što vam govore u školi, jer morate dobiti ocjene i završiti škole, ali mi ćemo vas poučavati kako treba živjeti i što je prava istina o čovjeku. Bilo je to vrijeme nasilja komunističke, ateističke ideologije. Zar je danas potrebno ponavljati grješke povijesti?!

Sigurno se pitate: a kako se onda riješiti nasilja i živjeti životom ljudskoga dostojanstva, mira, i ljubavi? Postoji li netko tko može čovjeku pokazati put?! Nismo li i danas slušali u knjizi Izlaska, u kojoj se opisuje izbavljenje izraelskoga naroda iz egipatskog ropstva: „Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve odredbe. A sav puk odgovori u jedan glas: sve riječi što ih Gospodin reče, vršit ćemo. Tada Mojsije popiše sve riječi Gospodnje.  … Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: sve što je Gospodin rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo. Mojsije potom uze krvi te poškropi narod govoreći: ovo je krv saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi“ (Izl 24, 3-8). Bio je to navještaj novog događaja, novog Saveza kojega Bog sklapa „Po posredniku novoga saveza – Isusu i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove“ (Heb 12, 24), poručuje sv. Pavao u poslanici Hebrejima.

Ima li čovjek današnjeg vremena, čovjek 21. stoljeća, snage reći poput Izraelaca: Sve što je Gospodin rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo. Želimo li sklopiti savez s Bogom ili s nekim drugim? Taj drugi mogu biti ja sam. Može biti čovjek znanosti, čovjek bogat materijalnim dobrima, čovjek do zuba naoružan koji u jednom trenutku može uništiti cijeli svijet. Hoćemo li iz straha ili ljudskog obzira zatajiti svoje kršćansko i ljudsko dostojanstvo? S kim ćemo sklopiti savez? S onim koji visi na križu?! Pa on je nemoćan, on je slabić, vojnici mu se rugaju, učenici slabići razbježali su se, a i sam Ivan piše: „Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu goljeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode rebra i odmah poteče krv i voda“ (Iv 19, 34).

Zar ne čujemo i ne čitamo danas: vjera, Crkva, Isus Krist, pa gdje vi živite, to je prošlost, to je zaostalost. Ili kada ste u javnosti čuli ozbiljan govor o Isusovu nauku?! S kim ćemo sklopiti savez, kome ćemo vjerovati?! Na nama, na čovjeku, je donošenje odluke.

Već šest stoljeća Ludbreg je mjesto kamo u većem ili manjem broju dolaze ljudi iz svih strana i žele obnoviti i učvrstiti svoju vjeru. Ne bilo kakvu vjeru, već vjeru u Onoga koji pobjeđuje smrt, daje život, koji je sama dobrota, koji je ljubav, koji je istina. Taj Isus želio je ostati u svijetu među nama na poseban način u euharistiji. Želio je ostati u zajednici koja se zove Crkva, Katolička Crkva, kojoj daje svoga Duha.

Vidimo to na poseban način i u ovo naše vrijeme u našemu papi Franji, kojega se često citira u javnosti, ali ponekad samo nekim površnim rečenicama, istrgnutim iz konteksta. Hoćemo li proučiti i slijediti i njegovu prvu encikliku koju je sastavio zajedno s papom Benediktom XVI. pri kraju Godine vjere pod naslovom Svjetlo vjere? Papa piše: Svjetlo vjere odgovor je na tminu i sumnje suvremenoga čovjeka. To je svjetlo koje je često izgledalo iluzorno, svjetlo koje treba ponovno otkriti i naviještati cijelom svijetu u doba kada je čovjeku posebno potrebno. U enciklici papa analizira odnos vjere i istine kao i dijalog vjere i razuma te čovjekovo traženje Boga, prenošenje vjere u društvu, jer vjera nije nešto privatno, niti individualističko poimanje, a ni subjektivno mišljenje. Vjera je veliki Isusov dar. Prijeko je potrebno ponovno uvidjeti značaj svjetla vjere, jer kada se njegov plamen ugasi i sva ostala svjetla na koncu izgube snagu svoje svjetlosti. Svjetlo vjere posjeduje, naime, jedinstveno obilježje, budući da je kadro prosvijetlili cio ljudski život. Da bi neko svjetlo bilo tako jako ne može proizlaziti iz nas samih, već mora dolaziti iz jednoga izvornijeg vrela, mora dolaziti, u konačnici, od Boga. Vjera se rađa u susretu s Bogom živim koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav, ljubav koja nam prethodi i na koju se možemo osloniti kao na čvrst oslonac i graditi život. Preobraženi tom ljubavlju stječemo novi pogled, gledamo drugim očima, postajemo svjesni da je u njoj sadržano veliko obećanje punine i da se naš pogled pruža prema budućnosti. Vjera, koju primamo od Boga kao nadnaravni dar, javlja se kao svjetlo na putu, svjetlo koje nam predstavlja putokaz na našem životnom putu. S jedne strane, ona potječe iz prošlosti, to je svjetlo jednog ishodišnog spomena, spomena Isusovog života, gdje se očitovala njegova potpuno pouzdana ljubav, kadra pobijediti smrt. Istodobno, međutim, budući da je Krist uskrsnuo i privlači nas k sebi onkraj granica smrti, vjera je svjetlo koje dolazi iz budućnosti, koja pred nama otvara velike obzore i vodi nas izvan našega izoliranog „ja“ prema širini zajedništva.

Neka nam i današnji susret i ovogodišnje hodočašće budu jedno novo svjetlo na našem životnom putu.

+ mons. Josip Mrzljak
varaždinski biskup