REMETINEC, 23.8.2021.

---

Mons. Lovro Cindori proslavio je u ponedjeljak 23. kolovoza dijamantni jubilej svećeništva (1961. - 2021.) na svetoj Trojici, na brežuljku Drenovec, iznad župne crkve Kraljice svete Krunice u Remetincu kod Novog Marofa. U nastavku donosimo tekst preč. Anđelka Košćaka pod naslovom Život – posvećen Bogu i spasenju čovjeka – vrijedan pamćenja, u prigodi proslave 60. obljetnice svećeništva (1961. – 2021.) mons. Lovre Cindorija.

---

Godinu nakon smrti blaženoga Alojzija Stepinca, 29. lipnja 1961., zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper podijelio je red prezbiterata devetorici kandidata za Zagrebačku nadbiskupiju među kojima je bio i Lovro Cindori, a osim njih bila su još dvojica iz reda franjevaca Male braće i dvojica iz reda kapucina. Od svih njih jedino je Lovri „u dio palo” da doživi i proslavi dijamantni svećenički jubilej ili 60 godina svećeništva! Što li se tijekom tih šest desetljeća događalo, u potpunosti je poznato jedino dragom Bogu, svečaru podosta, a svima nama ponešto.

U obiteljskom i svećeničkom zajedništvu, skromno ali s puno srdačnosti i otvorenosti, radosti i u duhu zahvalnosti, pojedini su svećenici rodom iz župe Remetinec i Oštrice u ponedjeljak 23. kolovoza 2021. u svečarevu Remetincu organizirali proslavu toga jubileja. Bilo je to iznad župne crkve Kraljice Sv. Krunice na brdu zvanom Trojica, na kojem je nekoć bila kapela Presvetoga Trojstva, a danas je podignuto raspelo.

Još i danas (osobito stariji) na spomen Lovrina imena spontano kažu: Marija Bistrica, bistrički župnik. I doista je tako, više od pola svećeničkoga života i služenja mons. Cindori bio je usko vezan uz Mariju Bistricu – pet godina kapelan (1963. – 1968.) i trideset i dvije godine župnik (1972. – 2004.)! 

Lovro Cindori rođen je 8. kolovoza 1934. u obitelji Đure i Terezije rođene Topolko. U obitelji Cindori bilo je desetero braće i sestara, on je bio četvrti. O svojim roditeljima i obiteljskom domu pri Cindorijima Lovro reče: „Došao sam na svijet i odrastao u brojnoj obitelji, koja je bila i ostala vjernička. Doživljaj Boga u kućnoj katehezi temeljio se na svetim slikama koje su ukrašavale zidove skromne kuće. Likovi svetaca i anđela bili su za mene prisutnost, a ne samo slika. Raspelo u kući stajalo je na počasnom mjestu, pa smo pred njim molili ne samo stojeći nego i klečeći u tjeskobama Drugoga svjetskog rata, moleći da nam se otac živ i zdrav vrati s ratišta.“

Nakon četverogodišnje škole u Remetincu maleni Lovro zajedno s još trojicom kolega iz Remetinca odlazi u Dječačko sjemenište u Zagreb gdje pohađa Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju te 1954. polaže ispit zrelosti. Nakon vojske, 1956. upisuje Katolički bogoslovni fakultet te 29. lipnja 1961. prima sakrament svećeničkoga reda. Mladu misu slavio je u rodnom Remetincu 2. srpnja 1961.

Prva župa u koju je došao kao mlad svećenik, kapelan, bila je Radoboj (1962. – 1963.), te je u istom svojstvu premješten u župu Marija Bistrica. U veljači 1968. imenovan je župnikom dviju župa – Ozalj i Vrhovec. Zagrebački nadbiskup mons. Franjo Kuharić 3. veljače 1972. imenuje ga marijabistričkim župnikom i upraviteljem svetišta Majke Božje Bistričke. Na prijedlog istoga nadbiskupa Sveti Otac papa Ivan Pavao II., 29. svibnja 1982., uvrstio ga je među svoje kapelane i odlikovao ga naslovom monsinjor. Od 2002. bio je dekan Stubičkoga dekanata. Nakon 32 godine neumornog služenja marijabistričkim župljanima i hodočasnicima Svetišta Majke Božje Bistričke, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić 9. srpnja 2004. imenuje ga kanonikom Prvostolnoga kaptola zagrebačkog. Od tada kao aktivan, a od 2018. umirovljen svećenik i kanonik živi u Svećeničkom domu Sv. Josipa u Zagrebu.

Od svih događaja kojima je mons. Lovro Cindori,župnik i upravitelj Hrvatskoga nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke, bio domaćin nedvojbeno je najvažniji pohodsv. pape Ivana Pavla II. u prigodi proglašenja blaženim zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. O tom događaju, toga nezaboravnog 3. listopada 1998., vrijedno je objaviti svjedočanstvo i prisjećanje marijabistričkog župnika, domaćina Svetom Ocu, mons. Lovre Cindorija. „Kako obuhvatiti sunce rukama i zar je moguće zaustaviti jutarnju zoru da se ne pretvori u dan? Kako s nekoliko riječi obilježiti susret sa Svetim Ocem?! Prvi (neposredni) osobni susret dogodio se nakon prolaska Sv. Oca kroz tisuće vjernika koji su ga radosno pozdravljali i njegova dolaska u zgradu iza svečana oltara. Prije svete mise ušao je u papinu sakristiju, gdje sam uspio reći samo kratak pozdrav dobrodošlice. Papa me pogledao, pružio ruku na poljubac i pozdrav (...) zapravo riječi su suvišne. Papa malo govori u takovim susretima. On sluša, podijeli blagoslov i ide dalje. To su trenuci doživljaja kad čovjek zapravo zaboravi na sebe zbog veličine osobe s kojom se susreće, a to je bio Papa, Božji poslanik. Sljedeći neočekivani susret dogodio se na svečanom oltaru kad me Papin asistent pozvao da pođem pred Svetoga Oca i primim iz njegovih ruku kalež, vrijedan Papin dar Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Papa je, pružajući mi kalež, rekao: Prosanctuario (...) ... Dar Svetištu! Odgovorio sam Deo gratias (...) i dodao: Hvala, Sveti Oče! Da se to može mirno obaviti, uistinu je bilo potrebno imati dosta prisebnosti, zbog veličine događaja. No, blagost Svetoga Oca i blagi pogled, a i skriveni smiješak, ohrabruju nesiguran korak, ulijevaju mir u čovjeka, jer to je susret za koji je trebalo živjeti i doživjeti ga. I treći susret te velike subote 3. listopada 1998. zbio se također mimo redovna protokola. Sveti Otac želio je posjetiti crkvu i svetište Majke Božje Bistričke. Po savjetu njegove pratnje, dočekao sam Sv. Oca na crkvenim vratima, pozdraviši ga ovim riječima: Sveti Oče! Dobro došli u svetište crne Majke Božje s djetetom Isusom, u svetište Majke Božje Bistričke, u svetište svih Hrvata u Domovini i svijetu, i u Stepinčevo svetište! Nakon tih riječi Sv. Otac pružio mi je ruku na pozdrav i poljubac te pošao do pripravljena klecala. Kleknuo je, a i mi svi oko njega, te smo zajedno s njim izmolili pozdrav Mariji (Salve Regina – Zdravo Kraljice). Nakon završetka molitve Sveti Otac je ustao, prošao pogledom po Svetištu i ništa nije govorio. Tada sam zamolio Sv. Oca da se upiše u bistričku spomenicu, koja je posebno pripravljena za tu zgodu; tu je Papa upisao datum i stavio potpis. Sada je slijedila predaja darova Svetišta Svetom Ocu i to: srebrno-zlatni odljev originala lika Majke Božje Bistričke; veliko licitarsko srce na kojem je pisalo „Sveti Oče, pozdravlja Vas Marija Bistrica“; i knjiga o Marijinim svetištima u Krapinsko-zagorskoj županiji Početak boljega svijeta.

Ovim je činom bio završen susret u bazilici. Tada nas je Sv. Otac blagoslovio, te je slijedio pojedinačan oproštaj s prisutnima. Papa ulazi u diplomatsko vozilo i kolona automobila kreće. Mi smo mahali rukama na oproštaj, bez riječi gledali za Svetim Ocem, pogledavali jedni druge i činilo nam se kao da smo ostali sami. Papa je doduše otputovao, ali je njegovo biće ostalo negdje duboko u meni, u nama, u svima. Shvatili smo Papin apostolski odlazak kao poruku Kristovu apostolima: I drugim gradovima moram navijestiti Radosnu vijest, evanđelje Božje! Papa je otac svima na svijetu, bez razlike (vjera, narodnost, boja kože…). On plače sa zaplakanima i raduje se s radosnima, On je glasnik ljubavi i mira, Poslanik neba. Preostaje nam zaključiti ove dojmove, koje je teško smisleno doreći i opisati, papinom molitvom: Blaženi Alojzije Stepinče, štiti hrvatski narod tebi tako drag!“
 
Na proslavi dijamantoga svećeničkog jubileja sudjelovala su trojica biskupa: mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup u miru; mons. Valentin Pozaić, zagrebački pomoćni biskup u miru i mons. Franjo Komarica, banjalučki biskup; zatim jedan od najstarijih svećenička Zagrebačke nadbiskupije, veliki svečarev i prijatelj župe Remetinec, preč. Mirko Totović te desetak svećenika rodom iz župa Remetinec i Oštrice, među kojima valja istaknuti preč. Marka Đurina, rektora Hrvatskoga papinskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu. Draga nam je bila nazočnost i gradonačelnika grada Novog Marofa i saborskog zastupnika gosp. Siniše Jenkača, zvonoljevatelja Josipa Tržeca i drugih dragih gostiju i prijatelja.

Nakon molitve Križnog puta i blagoslova kod raspela slijedilo je zajedničko fotografiranje. Na zajedničkom blagovanju i druženju koje je moderirao domaćin preč. Božidar Cindori nizale su se zadravice svih biskupa, župnika viničkoga preč. Valenta Posavca te preč. Anđelka Košćaka koji je za tu prigodu pripremio spomen-knjigu Zavičaju s ljubavlju i zahvalnošću s opširnim životopisom svečara Cindorija, povijesnim prikazom kapele Presvetoga Trojstva, kronologijom pojedinih radova na brdu Trojica i drugim aktivnostima članova Zavičajnoga društva Remetinec. Knjigu je grafički uredio Robert Ivančan, tekstove je lektorirala Danijela Koren, a tiskala Nakladnička kuća „Tonimir“.

Što drugo na koncu reći nego: Deo gratias! – Bogu hvala! za ono što je bilo, za ono sada i s nadom „koja ne postiđuje“ – Kristom Gospodinom, u ono buduće! Mir i blagoslov Božji i zagovor Majke Božje Bistričke – simbol vjerničkoga identiteta hrvatskog naroda, neka prate i čuvaju sve nas, a na osobit način našega svečara, dragoga Lovreka i po volji Božjoj neka nam se slična radost dogodi i idućih godina.
 

---