VARAŽDIN, 2. 2. 2025.

---

Blagdan Prikazanja Gospodinova i Dan posvećenog života proslavljeni su u nedjelju, 2. veljače, u varaždinskoj katedrali u kojoj su se okupili redovnici i redovnice na euharistijsko slavlje koje je predslavio varaždinski biskup Bože Radoš.

---

Prije mise redovnici i redovnice s područja Varaždinske biskupije okupili su se na susret u biskupskom ordinarijatu u Varaždinu gdje im je nagovor održao fra Dejan Lecić, OFM Cap., biskupijski povjerenik za posvećeni život.

Susret je počeo pjesmom „Krist na žalu“, a potom je okupljene pozdravio mons. Bože Radoš. „Vjerujem da smo ovdje zato što nas je Krist ulovio i zato što i mi želimo loviti ljude onom ljubavlju kojom je Isus nas ulovio, kojom smo postali njegovi“, rekao je biskup te istaknuo kako je ovaj blagdan prilika za susret i zajedničko promišljanje o pozivu i posvećenom životu. „Danas slavimo Gospodina koji nas je posvetio. Želimo da nas Isusova bezgranična ljubav ponovno zahvati i da nas ponovno oduševljene pošalje u svijet“, poručio je biskup te pozdravio i predstavio fra Dejana koji je održao nagovor s temom „Može li redovništvo biti umorno?“.

Fra Dejan je podsjetio da je Kršćanska sadašnjost 1962. godine izdala knjižicu pod naslovom „Kršćanstvo ne može biti umorno“. U toj knjizi nalazi se 25 govora Tomislava Janka Šagi-Bunića izrečenih u zagrebačkoj katedrali. „Tema o umornom kršćanstvu bila je aktualna, kao što vidimo i prije 60 godina. Mi se danas nećemo baviti govorima iz ove knjižice, već ćemo probati danas dokučiti je li umorno redovništvo. Ako je, zašto je i kako to popraviti“, kazao je fra Dejan te nastavio govoriti o vlastitom pogledu i iskustvu o redovništvu.

Na pitanje u nazivu teme, fra Dejan je odgovorio da redovništvo može biti umorno. Potom je s redovnicima podijelio priču o drvosječi koji je došao raditi za nadglednika koji mu je prvoga dana dao sjekiru. Dobio je određeni dio šume za posjeći i već prvog radnog dana dobio je pohvalu. Odlučio je sutradan ustati ranije i posjeći još više stabala, i tako svaki dan. No, od prvoga dana kada je posjekao najviše stabala, svaki sljedeći dan sjekao je sve manje i manje. Uznemiren zbog toga što bi mogao reći nadglednik, drvosječa je otišao reći nadgledniku što se događa i kleo se da se trudio do granica iscrpljenosti. Nadglednik ga je upitao: „Kad si posljednji put naoštrio svoju sjekiru?“ „ Naoštrio? Nisam imao vremena naoštriti je. Bio sam prezauzet sječom stabala!“, odgovorio je drvosječa.

Nakon što je podijelio ovu priču s redovnicima fra Dejan je potaknuo redovnike da se poistovjete s drvosječom te da zamisle da je nadglednik Bog, a šuma njihovo područje apostolata.

Potom je aktualizirao ovu priču, iznio probleme i izazove današnjeg redovništva. Istaknuo je posebno dva problema: kalkulaciju i komociju te iznio brojne primjere.

„U jubilarnoj smo godini, godini nade. Zato se i nadam i vjerujem da će Bog providjeti radosnih i punih elana drvosječa u svojoj šumi. Možda je ovo što sam izgovorio za neke bilo previše destruktivno, ali vjerujte da mi to nije bio cilj. Cilj ovog nagovora je da probamo ražariti plamen našeg poziva u redovničkom staležu, da naoštrimo oštricu svog djelovanja u ovome svijetu koji se također trudi da ju zatupi svojom ponudom i da se prisjetimo zavjeta koja smo obećali Bogu“, poručio je fra Dejan.
Na kraju nagovora podijelio je s okupljenima nekoliko uputa sluge Božjega fra Ante Antića koje je uputio jednoj redovnici, a s kojima, ističe fra Dejan: „vjerujem da neće otupjeti naša sjekira djelovanja.“

Pozvao je i ostale da podijele svoja razmišljanja i iskustva. Neki od prisutnih redovnika izrazili su oduševljene s nagovorom te ustvrdili kako je vrlo poticajan. Neki su podijelili i vlastita promišljanja i iskustva. Fra Dejanov nagovor pohvalio je i biskup Radoš koji je dao i svoj kratak osvrt.

Potom su redovnice u procesiji sa svijećama ušle u varaždinsku katedralu, a mons. Radoš je obred blagoslova svijeća održao na ulazu u katedralu te prošao sredinom katedrale poškropivši nazočne vjernike. Uslijedila je svečana pjevana Večernja te misno slavlje koje je uz predvoditelja suslavilo desetak svećenika.

Biskup Radoš je na početku homilije istaknuo tri naziva današnjeg blagdana: Prikazanje Gospodinovo, Svijećnica i blagdan Susreta, te ih kratko rastumačio i iznio glave poruke.

Posebno se osvrnuo na Šimuna Pravednoga i na proročicu Anu, na koju je Bog izlio svoju milost. Govoreći o Lukinu evanđelju, a posebice Djelima apostolskim u kojima upoznajemo prvu kršćansku zajednicu, biskup je istaknuo da je „Ana slika savršene zajednice, ona je slika dobroga, savršenog vjernika, ona je za nas model pravoga života. Ona nam govori da je čovjek mlad i kad je star. Pravednici su oni koji i u starosti donose plodove. Oni nikada ne prestaju cvasti, nego su i u starosti puni života i puni svježine. Tu svježinu, radosti, života, plodnosti, vidimo u ovoj ženi koja je slika i koja je primjer dobroga života“, poručio je mons. Radoš.

Nadalje je govorio o Ani kao udovici, djevici, kao siromašnoj ženi, potpuno slobodnoj i posvećenoj Bogu. Usporedio ju je s redovnicama. „Ana danju i noću moli Gospodina. Naslonjena je na njega i ona je svjetlo koje svijetli u tom Hramu zajedno s ovim svjetiljkama koje su oko Isusa: Marijom, Josipom, starcem Šimunom. Ona je jedno posebno svjetlo koje izgara“, kazao je biskup.

Na kraju homilije poručio je kako „smo svi svjesni da svijeća ne svijetli radi sebe. Ona svijetli i izgara radi drugih, da drugi mogu imati pravo svjetlo u životu.“ Naglasio je da to svjetlo treba živjeti i svjedočiti najprije unutar svoje kuće, samostana, među braćom i sestrama te potom vani, među ljudima. Dodao je kako to svjetlo na svijetli samo u crkvi, na misi, nego cijeli život. „To je naše poslanje: Gdje god da jesmo, da Krist zasvijetli u našim srcima i da ga možemo nositi dalje, da možemo paliti svjetlo gdje živimo i gdje nas Gospodin šalje! Svijetlimo onim što jesmo, a manje svijetlimo onim što govorimo i što možda želimo biti u svijetu. Svijet dobro razumije svjetlo, očekuje svjetlo, nada se svjetlu i traži od nas da budemo nositelji svjetla. Svoju svjetiljku trebamo paliti na Gospodinovoj svijeći koja gori i izgara za druge“, zaključio je biskup Radoš.

Nakon pričesti redovnici i redovnice izmolili su molitvu za obnovu redovničkih zavjeta.

---