NATKRIŽOVLJAN, 10.5.2022.

---

Mnoštvo vjernika u utorak 10. svibnja ispunilo je župnu crkvu sv. Barbare i prostor oko crkve na sprovodnoj svetoj misi za pokojnog vlč. Janka Bunića, umirovljenog svećenika Varaždinske biskupije koji je 23 godine bio župnik župe Natkrižovljan, od 1991. do 2014. godine, te ostavio dubok trag u životima svojih župljana i okolice.

Vlč. Bunić preminuo je u 69. godini života i 43. godini svećeništva, nakon naglog pogoršanja zdravstvenog stanja, u subotu, 7. svibnja 2022. godine, u varaždinskoj bolnici, okrijepljen svetim sakramentima.
Sprovodnu misu i obred ukopa na mjesnom groblju u Natkrižovljanu predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš uz koncelebraciju 50 svećenika.

U svojoj je homiliji biskup Radoš govorio o Dobrom Pastiru čiju smo nedjelju proslavili moleći za duhovna zvanja. Upućivali smo molitve Dobrom Pastiru da ohrabri na odaziv one koji promišljaju o duhovnom pozivu, molili smo za svećenika u raznim službama i pastoralu, molili smo za svećenike koji nose terete bolesti, ali i za one koji su u svom prijelazu u vječnost. Među ovim posljednjima našao se i svećenik Janko Bunić od koga se opraštamo ovom svetom misom, rekao je uvodno biskup Radoš.

U nastavku je biskup promišljao nad likom Dobrog Pastira kako ga predstavlja molitveni psalam o Dobrome Pastiru: Gospodine je pastir moj ni u čem ja ne oskudjevam. U psalmu osjećamo ozračje povjerenja, prisutnosti, prisnosti i nježnosti između Pastira i njegovog stada. Pastir poznaje svoje ovce, one idu za njim, On brine o njima.

Poziv je to svakog svećenika, a taj poziv Dobrog Pastira živio je i svećenik Janko Bunić. On se odazvao Dobrom Pastiru i pošao za Njim. Poznavao je Njegov glas iz svoje kršćanske obitelji iz koje je potekao. Pouzdao se u Gospodina i stavio je svoj život u Njegove ruke, rekao je biskup Radoš te u nastavku ocrtao ukratko životni put pokojnog svećenika Bunića.

„Postao je suputnik Dobroga Pastira, iz dana u dan slušao je Njegov glas, živio je iskustvo ovoga psalmiste koji govori: Na poljanama zelenim ti mi daješ odmora. Na vrutke me tihane vodiš i krijepiš dušu moju. Stazama pravim ti me upravljaš radi svoga imena. Vjerujemo da je sve ovo, na svoj način, naš pokojnik kušao i iskusio. Da je osjetio da je Bog blizu, da ga je doživio kao bliskoga prijatelja. Snagu za život nije imao sam. On ga je vodio, Pastir, Krist, na obilne pašnjake. On mu je davao gdje će prebivati, čime će se hraniti, On je bio ono izobilje koje je kušao naš pokojnik.“

Nadalje je biskup Radoš govorio u zahtjevnosti svećeničkog života, o trenucima kada ne osjećaju tu bliskost i izobilje oaze i života s Kristom. Posebno je istaknuo teške godine svećenika Bunića u ratnim godinama kada je bio svećenik u Divuši i Gvozdanskom. Vjerujemo da je i tada molio ovaj psalam, pouzdajući se u Dobrog Pastira hodajući dolinom smrti, istaknuo je biskup i dodao kako naša današnja molitva za pokojnika treba biti: „Daj mu Gospodine da kroz ovu posljednju dolinu smrti prođe čvrsto vezan uz Tebe.“

Nastavak psalma donosi još jednu posebnu sliku koju možemo primijeniti na svećenički život: Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Ova slika trpeze, obilje kruha, pomazanje uljem, asocira na temeljnu svećeničku službu i poslanje da okupljamo ljude oko stola Gospodnjeg. Svećenik Janko bio je pomazan uljem Gospodnjim, Gospodin je obilno prostirao pred njim trpezu, ali je i njega uključio da bude i on onaj koji prostire trpezu Gospodnju za druge ljude, kazao je biskup Radoš.

Završno je biskup rekao kako je sve ovo samo predokus, put prema vječnom prebivalištu s Dobrim Pastirom kojem se svi nadamo i kako molimo u posljednjem dijelu psalma 23: Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge.

Vjerujemo da je Dobri Pastir „i našeg Janka pridružio pastirima, da je i on bio dobri pastir. Da su mnogi po njemu osjetili ljepotu i blizinu Dobroga Pastira. Možemo li to znati? Ovo mnoštvo koje se okupilo u ovome malome mjestu to svjedoči“, rekao je na kraju homilije biskup Radoš.

Nakon popričesne molitve od pokojnog su se svećenika oprostili: vlč. Mario Filipović, župnik župe sv. Barbare u Natkrižovljanu u ime župne zajednice, braće, sestara i rodbine pokojnika te preč. Izidor Ferek, župnik župe sv. Ilije Proroka u Svetom Iliji u ime generacije svećenika.

Vlč. Filipović posebno je istaknuo skromnost pokojnog svećenika Bunića, njegovu otvorenost prema ljudima, spremnost da pomogne i da ponese križeve drugih. Spomenuo je tako jednu obitelj u Vrbovcu kojoj je puno pomagao kao kapelan. Kasnije je ta obitelj njemu poklonila kuću u Vrbovcu, a on ju je darovao Caritasu Zagrebačke nadbiskupije. Vlč. Bunić bio je veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i pouzdao se u njezin moćni zagovor. Vlč. Filipović govorio je i o velikoj ljubavi svećenika Janka prema rodnom kraju, Donjoj Voći, a posebno prema župi i župljanima župe sv. Barbare u Natkrižovljanu koju je poželio i kao mjesto svog posljednjeg počivališta. Završno se vlč.Filipović u ime braće i sestara zahvalio biskupu Radošu i Varaždinskoj biskupiji, preč. Valentu Posavcu, dekanu i općini Cestica na pomoći i organizaciji sprovoda, a napose župljanima sv. Barbare koji su u velikom broju došli ispratiti voljenog svećenika Bunića i angažirali se oko ljepote ovog misnog slavlja i liturgijskog prostora.

Prečasni Izidor Ferek na početku svog oproštajnog govora ocrtao je životni put vlč. Bunića. Vlč. Janko Bunić rođen je 27. veljače 1954. godine u Rijeci Voćanskoj, Župa Donja Voća. Nakon Dječačkog sjemeništa na Šalati i završene Bogoslovije u Zagrebu za prezbitera Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 24. lipnja 1979. godine po zagrebačkom nadbiskupu mons. Franji Kuhariću. Vršio je službe kapelana u Vrbovcu (1979. – 1983.), upravitelja župa u Divuši i Gvozdanskom (1983. – 1991.), župnika u Natkrižovljanu (1991. – 2014.) i Vrbnu (2014. – 2019.). Kao svećenik Dubičkog dekanata vršio je službe bilježnika i delegata u Svećeničkom vijeću. Umirovljen je zbog bolesti, prije navršene kanonske dobi, 2019. godine.
Župe Divušu i Gvozdansko, gdje su obje župne crkve srušene 3. kolovoza 1991. godine od strane pobunjenih Srba i JNA, morao je kao pastir napustiti s prognanicima na početku Domovinskog rata, kako se navodi u odluci kardinala Kuharića, tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, „radi progonstva Crkve i naroda“. Iz Divuše je jedva, u zadnji čas, izvukao živu glavu dok je crkva bila srušena, mjesto uništeno, a stanovništvo protjerano. Sve je to ostavilo traga na njegovom zdravlju, rekao je preč. Ferek. „Janko ti si sedmi od naše generacije koji je prešao prag vječnosti. Neka ti svemogući Bog po zaslugama Krista Spasitelja i zagovoru Blažene Djevice Marije koju si na poseban način štovao u ovom trenutku bude milosrdan i udostoji Ti se ovozemaljsku raspadljivu domovinu zamijeniti za onu vječnu nebesku,“ završio je svoj oproštajni govor preč. Izidor Ferek.

Uslijedili su sprovodni obredi i ukop tijela vlč. Janka Bunića na groblju župe Natkrižovljan. Iz Varaždinske biskupije pozivaju sve svećenike da za vlč. Janka prikažu svetu misu, a vjernicima ga preporučuju u njihove molitve.
 

---