ZAGREB, 24. 10. 2020.

---

U Varaždinu je nakon duge i teške bolesti, okrijepljen svetim sakramentima, u 85. godini života i 60. godini svećeništva preminuo Andrija Jagečić-Boltek, umirovljeni svećenik Varaždinske biskupije, objavljeno je na web stranicama Varaždinske biskupije i Informativne katoličke agencije.

Osamdeset i pet godina života sažeto je u pet rečenica uz koje je, na web stranici Informativne katoličke agencije, i njegova crno-bijela fotografija. No, ja ga pamtim u boji, i to u najljepšim bojama.

Sretao sam ga gotovo svakodnevno, najčešće i po nekoliko puta dnevno, koncem 2015. i početkom 2016. godine, tijekom tridesetak dana dok sam, nakon operacije kuka, bio na rehabilitaciji u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama, gdje je on godinama služio kao dušobrižnik. Uistinu – k tome i vedro, predano i strpljivo – služio.

Svakoga je dana slavio misu s nama koji smo bili na rehabilitaciji, s našim posjetiteljima i s osobljem bolnice. Katkada nas je bilo manje, katkada više, ali redovito vrijedan broj. Misu je slavio u prolaznom prostoru ispred kapelice jer bi kapelica za broj okupljenih najčešće bila premalena, a uz to do nje se trebalo uspeti po nekoliko prilično nezgodnih stepenica što za većinu nas nije bila baš povoljna okolnost. I jer smo se većinom otežano kretali, on je, premda se izrazito otežano kretao, za pričesti dolazio svakome od nas osobno kako bi nama bilo jednostavnije.

Kroz dan bi obilazio one koji su se krajnje otežano kretali ili to uopće nisu bili u mogućnosti, pa im pružao ljudsku i duhovnu okrepu. Sjećam se da mi je jednom jedna moja prijateljica javila kako je njezin ujak prije dva-tri sata u osobito teškom stanju dopremljen u bolnicu pa da bi bilo dobro da ga posjeti svećenik. Ubrzo sam našao Andriju – zvali smo ga jednostavno imenom – i rekao mu za njega. Andrija me pogledao i rekao: „A, onaj visoki gospodin! Da, bio sam kod njega.“ Rekao je to kao nešto što se podrazumijeva.

Razgovarao sam s njim svega nekoliko puta. Dan prije nego li ću otići, došao sam poslije mise do njega i zahvalio mu za njegovu službu. Pitao me je kako sam. Rekao sam mu da sam i tjelesno i duhovno odlično i to zahvaljujući svima: liječnicama, terapeutkinjama, sestrama i – naravno – njemu. Nasmiješio se. Rekao je: „Naravno, svaki smo dan molili za Vas.“

Da, svaki je dan molio za svakoga od nas i svi smo mi molili jedni za druge. U molitvi vjernika uvijek se molilo za sve nas na rehabilitaciji, za sve koji rade u bolnici, za naše obitelji… Nije propuštao izreći molitvu ni za koga.

Andrija Jagečić-Boltek jedan je od onih zbog kojih često ponavljam da sam zahvalan Bogu za tjelesne poteškoće koje sam imao, jer bez toga ne bih bio u prilici susresti tolike dobre ljude od liječnika Stanislava Mlakara, koji me je operirao, do nepoznate krhke i drhtave starice koja je smatrala potrebnim pokušati ustupiti mi mjesto u autobusu.

Andrija Jagečić-Boltek ne prestaje svojim sporim, ukočenim korakom, vedro i uslužno prolaziti mojom dušom.

---