U petak 23. prosinca, na dan 25. godišnjice smrti preč. Stjepana Golubića, župnika i dekana, u župnoj crkvi sv. Elizabete Ugarske u Jalžabetu u Donjovaraždinskom dekanatu misno slavlje predvodio je bjelovarsko-križevački biskup mons. dr. Vjekoslav Huzjak, rodom iz te župe u kojoj je preč. Golubić bio župnik od 1952. do smrti krajem 1986. godine, te je uvelike zaslužan što danas ta župa, uključujući biskupa, ima devetoricu živih svećenika.

Okupljene je pozdravio domaći župnik vlč. Josip Vidović koji je naglasio da su se sabrali da bi Bogu zahvalili za njegov život i pastoralni rad, od kojeg je najveći dio proveo u župi Jalžabet.

Prečasni Golubić rodio se 1. srpnja 1918. u Lemešu u župi Raven, na području današnje Bjelovarsko-križevačke biskupije. Za svećenika ga je 6. lipnja 1943. godine u vihoru Drugog svjetskog rata zaredio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Iduće dvije godine bio je kapelan u Svetom Iliji kod Varaždina, a nakon što je njegov župnik osuđen na 10 godina robije, premješten je na službu kapelana u Mariju Bistricu, ali se nakon nekoliko mjeseci vratio kao privremeni upravitelj župe Sveti Ilija. No, komunistički režim nije mirovao, ubrzo je uhićen i osuđen 1947. godine na sedam godina robije. Četiri godine proveo je u zatvoru u Staroj Gradiški, nakon čega se vratio na službu kapelana u župu Sveti Ilija. Već 1952. godine imenovan je župnikom u Jalžabetu gdje je ostao sve do smrti 23. prosinca 1986. godine. Bio je dekan Donjovaraždinskog dekanata, a godine 1981. imenovan je kanonikom Zbornog kaptola čazmansko-varaždinskog. Župljani ga pamte kao dobrog župnika koji je prema svima bio pristupačan i nikog nije odbijao nego je bio blizak čovjeku.

Biskup Huzjak u uvodu mise rekao je kako su s preč. Golubićem u župi Jalžabet bile vezane mnoge generacije župljana, u kojima je nastojao produbiti dar vjere. U propovijedi je naglasio da je dar vjere ona snaga u životu čovjeka koja je nenadomjestiva jer se upravo iz tog dara može živjeti svakidašnji kršćanski život. Župnik Golubić bio je svjedok takve vjere, i to one vjere koju je Krist predao Crkvi po svojim apostolima, kazao je biskup. Naglasio je da je to bilo njegovo najsnažnije svjedočanstvo koje nije moglo slomiti niti robovanje u Staroj Gradiški, nego je upravo tamo još više očvrsnulo jer su svećenici robijaši u najtežim uvjetima bili svjesni da s njima trpi još jedan sužanj, sam zagrebački nadbiskup Stepinac.

Osvrnuo se i na njegovo zajedništvo koje je gradio i njegovao sa župljanima, osobito sa sjemeništarcima, bogoslovima i kolegama svećenicima, s kojima je dijelio dar vjere i svjedočio je vlastitim životom. Biskup Huzjak podsjetio je kako je tijekom ove godine u župi proslavljeno nekoliko jubilarnih obljetnica domaćih svećeničkih zvanja istaknuvši da su one plod vjere i djelovanja župnika Golubića koji nije djelovao nikakvom silom, nego s velikim i blagim srcem i dušom, okupljajući buduća zvanja oko sebe u jednu obitelj.

Prisjetio se i kako nije želio prihvatiti imenovanje zagrebačkim kanonikom jer je želio ostati sa svojim župljanima i na taj način služiti Crkvi. On nije samo djelovao u ovoj župi, nego je u njoj živio i svoj život uložio u izgradnju župnog zajedništva, rekao je biskup Huzjak koji je kao poseban trenutak svog života doživio oproštaj s njime u varaždinskoj bolnici na dan njegove smrti.

Na misi se molilo za pokojnog župnika, njegove roditelje i prijatelje te sve one koji su s njim živjeli i radili.

Na kraju mise biskup Huzjak svima je zaželio da ova misa, koja je proslavljena u sjećanje i zahvalu pokojnom župniku Golubiću na kraju samog došašća, bude korak na putu prema susretu s Bogom, i ovog Božića i onog u vječnosti.

Jasminka Bakoš-Kocijan