Fra Nikola Vukoja, franciskolog, gostovao je na redovitoj mjesečnoj tribini kod koprivničkih franjevaca u nedjelju 9. prosinca.

Na tribini je prisutnima progovorio o tome kako je sv. Franjo doživljavao božićno otajstvo te kako ga je u čitavom svome životu slavio.

Podsjetio je kako je sv. Franjo 1223. u Greccu htio proslaviti Božić na poseban način. Nastojao je otprilike prikazati ozračje u kojem se dogodio i prvi Božić, no pritom je htio također reći kako se Božić događa u svakoj svetoj misi. I dok su oni u Betlehemu mogli samo gledati Gospodina Isusa i vjerom u Njemu vidjeti Boga, mi danas kod svake svete mise, osim što vjerujemo i gledamo, Njime se možemo i hraniti.

Franjo je osobito volio svetkovinu Božića što ga je navelo da u Greccu 1223. godine uprizori jaslice. No, one nisu izgledale kao što su naše današnje. Molio je papu da jaslice uprizori na nov način. One su, naime, bile oltar. Nije bilo nikakvih kipića, čak ni Svete Obitelji. No, bio je vol, koji je u ono vrijeme simbolizirao židovski narod, i magarac koji je bio simbol svih drugih poganskih naroda. Upravo time sv. Franjo želio je pokazati da se Bog rodio za sve ljude bez obzira na narodnost, vjeru i sve drugo.

Jaslice su bile oltar, čime je sv. Franjo htio pokazati da se Božić događa u svakoj svetoj misi. Naime, po svećenikovim rukama iz Očeva krila Isus silazi, rađa se za nas i pruža nam se kao hrana. Upravo zato, euharistija je za sv. Franju trajni Božić, što je slavlje, a to znači da svi aktivno sudjeluju, a ne promatraju iz daleka. Franjo, dakle, ne želi figurice niti glumce. Umjesto Marije, Josipa, pastira i drugih, prisutni su vjernici. Franjo je to ozbiljno shvaćao i govorio da smo svi pozvani biti Isusove majke. Da, poput Marije, pažljivo slušamo Božju riječ s vjerom. Tu riječ pohranimo u svoje srce, razmišljamo o njoj i nastojimo je pretočiti u život. Tada svojom dobrotom i svetim životom mi zapravo rađamo Isusa svima koje susrećemo. “U raznim prigodama pozvani smo biti i Marija i Josip. Mi smo i pastiri koji imamo milost doći, vidjeti, čuti, biti blagoslovljeni i ići svima navijestiti veliku radost“, poručio je fra Nikola.

On je nadalje opisao i kako je sv. Franjo prilikom božićnog euharistijskog slavlja te 1223. godine kao đakon naviještao Evanđelje pjevajući. “Svojim zvonkim glasom, kad bi god izgovorio sveto Ime Isus, oblizivao bi usne kao da su bile medene već od toga imena. Kad bi izgovarao ime Betlehem, od ganuća i zanosa gotovo je blejao kao ovca, toliko je bio i ganut i ponesen“, rekao je fra Nikola.

Mnogi govore da je Grecco postao novi Betlehem, ali Franjo bi rekao, ne samo Grecco, nego, gdje god smo oko oltara uvijek je to za nas Betlehem, Bog se tu rađa za nas.

Franjo uživa izgovarajući ime Isus, ali s istom ljubavlju i ponosom izgovara imena svojih bližnjih. I ovo je jedan od jednostavnih načina kako slaviti Božić – naučiti se s poštivanjem i radošću izgovarati imena svojih bližnjih. Najsvečanije slavlje Božića je baš u malim svakidašnjim događajima.

Utjelovljenjem je Bog pokazao da je potreban i majčina mlijeka. Htio je biti potreban i naše ljudske dobrote da bi mogao živjeti. To vidimo i u susretu sa Zakejom i Samarijankom koju traži piti. On se ne stidi ići prema drugima ispružene ruke, tj. priznati drugima, 'ja te trebam', a mi danas mislimo da smo veći ako možemo bez drugih – Isus nije tako činio. Franjo kaže da je to zavaravanje sebe, jer Bog nas je stvorio da trebamo Boga, ali da trebamo i jedni druge.

Sv. Franjo nas je htio ponukati da svako svoje razmišljanje o svim otajstvima Isusova života uvijek činimo na razini konkretnog života. Jer sve što je Božje i sve što je u Evanđelju tiče se osobito svakidašnjeg života, i to novog života u Kristu Gospodinu.

Iva Kuzmić