LEPOGLAVA, 28. 5. 2014. 

Posebno svečana kulturna večer održana je u srijedu 28. svibnja u Lepoglavi, kolijevci hrvatske duhovnosti, kulture i školstva, gdje je predstavljena knjiga zagrebačkog kanonika mons. dr. Kamila Dočkala "Povijest pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije u Lepoglavi".

Knjigu su izdali Varaždinska biskupija i župa Begrešnog začeća BDM u Lepoglavi uz nakladnika "Glas Koncila".

Na predstavljanju djela, koje na 532 stranice opsežno prikazuje povijest, djelovanje i značaj znamenitog lepoglavskog samostana, govorili su varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak i urednici knjige lepoglavski župnik mons. Andrija Kišiček, te profesori dr. sc. Sanja Cvetnić i dr. sc. Danko Šourek s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nazočili su mnogobrojni posjetitelji, među kojima su bili i pavlini p. Krištof Rodak i p. Tomislav Lokmer iz Kamenskog, te franjevci konventualci iz nekadašnjeg pavlinskog samostana u slovenskom Olimju fra Ernest Benko i fra Jože Strojin.

Biskup Mrzljak istaknuo je kako ovaj velik skup unutar zidina samostanskog kompleksa svjedoči o tome što su stoljeća pavlinskog djelovanja u Lepoglavi značila za ovaj kraj i mnogo šire, te cjelokupnu hrvatsku povijest. Lepoglavski gradonačelnik Marijan Škvarić naglasio je kako ovo djelo otkriva bogatu riznicu pavlinske baštine u Lepoglavi, malom gradiću podno Ivanščice u kojem su se događale velike stvari hrvatske i europske duhovnosti, pismenosti, kulture i obrazovanja.

Kamilo Dočkal (1879.-1963.), rođenjem je bio Čeh, a djelom i zaslugama Hrvat, kojeg je nadbiskup Alojzije Stepinac imenovao prvim ravnateljem Dijecezanskog muzeja Zagrebačke nadbiskupije te je sve do smrti gotovo četvrt stoljeća obavljao tu službu. U svom je znanstvenom istraživanju objavio niz knjiga i članaka, a među neobjavljenim rukopisima opsegom je najveća cjelina 'Građa za povijest pavlinskih samostana u Hrvatskoj', u sklopu koje dva obimna sveska obrađuju burnu povijest lepoglavskog samostana. Dočkal je u tome djelu uspješno obuhvatio širok spektar vjerske, kulturne, znanstvene, umjetničke i društvene djelatnosti kojom je Red sv. Pavla prvog Pustinjaka tijekom više od pet stoljeća rada i života u Hrvatskoj (1244.-1786.) oplemenio našu povijest. Dočkal je tome poslu prionuo stoljeće i pol nakon nestanka 'bijelih fratara' s hrvatske povijesne pozornice detaljno analizirajući i tumačeći iznimno obilnu arhivsku građu te je s nevjerojatnom predanošću obradio povijest gotovo svih pavlinskih samostana na hrvatskom tlu. Time je ovaj crkveni povjesničar u naslijeđe ostavio svoj 'magnus opus' te će njegovo djelo zasigurno biti daljnjim istraživanjima izvor i uzor, smatra urednik Šourek koji je napomenuo da je izdavanje ove knjige svakako dug prema Lepoglavi, njezinoj prošlosti i iznimnoj ulozi u hrvatskoj kulturi, ali i još uvijek živoj pavlinskoj baštini i njezinim čuvarima. No, knjiga je i dug njezinu autoru, neumornom povjesničaru Dočkalu, koji je rukopis dovršio još davne 1953. godine.

Povijest lepoglavskoga samostana od vremena njegova osnutka 1400. godine, do ukinuća (1786.) i pretvaranja u kaznionicu (1854.), Kamilo Dočkal obradio je u ukupno 125 poglavlja podijeljena u dva osnovna dijela. Prvi dio govori o djelovanju samostana, a drugi o vezi pavlinskoga samostana sa svijetom. Lepoglavski samostan osnovao je 1400. godine velikaš Herman II. Celjski i predao ga, s okolnim posjedima, 'bijelim fratrima'. Samostan je nesmetano napredovao do kobnoga osmanskoga napada i paleža potkraj XV. stoljeća. Ulogu obnovitelja i – kako ga pavlinski izvori nazivaju – novoga osnivača, preuzima hrvatski ban Ivaniš, sin hrvatsko-ugarskoga kralja Matijaša Korvina, koji je pokopan u svetištu crkve čime je potaknuo niz velikaša i plemića da tijekom narednih stoljeća posljednje počivalište potraže upravo u toj crkvi. U 16. stoljeću u suzbijanju osmanske prijetnje aktivno sudjeluju i lepoglavski pavlini, ali istodobno samostan prerasta u središte učenosti koje svojim značajem prerasta okvire 'Ostatka ostataka nekoć slavnoga kraljevstva Hrvatskoga'. Značajnu pozornost Kamilo Dočkal poklanja i graditeljskoj i likovnoj baštini lepoglavskih pavlina. Čak 11 poglavlja prvoga dijela knjige posvećeno je obnovi staroga i izgradnji novoga (današnjega) samostana (1650.-1675.), obnovi i dogradnjama lepoglavske crkve (1663.-1711.), te kapelama u Purgi, na Gorici i Veternici. U drugom dijelu svoje knjige Kamilo Dočkal ponovno se, u svojevrsnom tužnom epilogu vraća sudbini ovih objekata, koje je 1786. godine zatekla odluka cara Josipa II. o ukidanju svih pavlinskih samostana u Hrvatskoj i Ugarskoj. U cijeloj knjizi navodi se više od tisuću povijesnih osoba koje su izravno ili neizravno bile povezane s lepoglavskim pavlinskim samostanom.

Urednica knjige prof. dr. sc. Sanja Cvetnić istaknula je kako su u objavi rukopisa, odnosno tipkopisa ovog dosad "zakopanog blaga" mons. Dočkala, crkvenog povjesničara, kulturnog djelatnika i glazbenika, presudnu ulogu odigrali biskup Josip Mrzljak i lepoglavski župnik. Podsjetila je kako je u lepoglavskom samostanu već 1503. godine, kao odjek korvinovske renesanse, osnovana prva javna gimnazija u kontinentalnoj Hrvatskoj, a nakon 1683. godine lepoglavske visoke škole za teologiju i filozofiju stječu status Sveučilišta. Od 1576. go­dine stolovali su u njemu generali reda, a od 1701. godine i provincijali osamostaljene Hrvat­ske pavlinske provincije. Lepoglavska crkva a je ujedno bila mjesto gdje su na trajni počinak odlazili članovi najuglednijih hrvatskih plemićkih i vladarskih obitelji. Sam Dočkal s puno romantičnoga oduševljenja, ali i realističnih zapažanja opisuje lepoglavski krajolik kao najosobniji piščev doživljaj kraja. Poznavajući dobro lepoglavsku povijest, on je shvatio da samostan i crkvu valja gledati kao znamenitu i vrlo važnu cjelinu u prostoru, ali u širokom prostoru ne samo ovoga kraja, gdje se crkva i samostan ističu pogledom, nego i na znatno većoj panorami. O samostanu je ukratko napisao: "Najugledniji pavlinski samostan u cijeloj hrvatskoj pokrajini, a jedan od naj­uglednijih samostana u cijelom pavlinskom redu bio je samostan Blažene Djevice Marije u Lepoglavi. Tu je bila matica pavlinskog pomlatka. Tu su bili visoki učeni zavodi. To je često puta bilo sijelo pavlinskog generala. Tu su boravili i djelovali najučeniji pavlinski redovnici. Tu je bila najbogatija knjižnica i riznica. Ovomu samostanu posvetiše i pavlinski pisci najviše pomnje, pa će zato i povijest ovoga pavlinskog samostana biti daleko podrobnija i opširnija od povijesti drugih pa­vlinskih samostana." Takav utjecajan samostan svoje tragove ostavio je i u Varaždinu – a ako se pridruži književni, leksikografski i glazbeni utjecaj – i u hrvatskoj kulturi i umjetnosti općenito. Brojčana situacija lepoglavskoga samostana 1770. godine izgledala je npr. ovako: 54 redovnika, i to 24 svećeni­ka, 11 bogoslova, 7 filozofa i 12 braće.

Župnik Kišiček, koji je najzaslužniji za objavu ovog monumentalnog djela, koje je obogaćeno i predgovorom biskupa Mrzljaka te uvodnim studijama D. Šoureka i Maje Žvorc, zahvalio je svima koji su pridonijeli izdavanju knjige i sudjelovali u predstavljanju. Zahvalio je svima koji pomažu obnovu lepoglavskog kompleksa te je izrazio nadu da će se obnova nastaviti kako bi u ovim prostorima što prije zaživio Duhovni centar Varaždinske biskupije koji će biti otvoren hodočasnicima iz svih krajeva svijeta.

U prigodnom programu pročitana je Šenoina 'Fratarska oporuka' koja govori o teškim trenucima kada je stigla obavijest o ukinuću pavlinskog reda, a nastupio je i ženski sastav 'Kaliope', dok je program vodila prof. Olja Gregur. Svečanost je održana u organizaciji Varaždinske biskupije, te župe i Grada Lepoglava.

Jasminka Bakoš-Kocijan