O 600 godina štovanja Krvi Kristove u Ludbregu s povijesnog gledišta govorilo se u četvrtak 28. listopada na znanstvenom skupu, održanom upravo u tom podravskom mjestu glasovitom po jedinstvenom hrvatskom euharistijskom svetištu Predragocjene Krvi Kristove.

Simpozij je održan pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora te u organizaciji Varaždinske biskupije, Grada Ludbrega i ludbreške župe Presvetog Trojstva. Riječ je o jednom od središnjih jubilejskih sadržaja proslave 600. obljetnice štovanja Krvi Kristove u Ludbregu, a prethodio mu je simpozij u ožujku u Varaždinu na kojem je izlagano s teološkog gledišta.

Znanstveni skup otvorio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak koji je zaželio da im dvojica svetaca Šimun i Juda Tadej, na čiji su se blagdan okupili, pomognu da učvrste vjeru, nadu i ljubav, ali i mnogobrojnim hodočasnicima koji se kroz stoljeća sabiru u Ludbregu, ne samo u dane Svete nedjelje, nego i kroz cijelu godinu. Zahvalio je svim predavačima koji su se potrudili istražiti povijesne zapise i dokumente koji će još više rasvijetliti šest stoljeća čašćenja relikvije Krvi Kristove. Zahvalio je organizacijskim odborima na čelu s mons. Antunom Perčićem i mr. sc. Damirom Bobovcem. Okupljene su pozdravili i ludbreški gradonačelnik Marijan Krobot te domaći župnik i upravitelj svetišta Predragocjene Krvi Kristove preč. Josip Đurkan koji već četvrt stoljeća zdušno brine i promiče sadržaje svetišta. On je istaknuo kako taj skup povjesničara i prezbiterija Varaždinske biskupije želi dati doprinos vrednovanju ludbreškog događaja te je zahvalio svim svećenicima koji s vjernicima hodočaste u Ludbreg.

Prijepodnevnim dijelom skupa predsjedao je bjelovarsko-križevački biskup mons. dr. sc. Vjekoslav Huzjak, rodom iz obližnjeg Jalžabeta, koji je kazao kako je sve ono što se zbiva i časti u Ludbregu zasigurno događaj vjere.

Prvi predavač dr. sc. Slavko Slišković izlagao je o povijesnom kontekstu ludbreškog čuda, odnosno o povijesnim crkvenim neprilikama u vrijeme čuda. Pobožnost tog vremena našla se u procjepu između straha od smrti i želje za životom, pa se javljaju mnoge nove  pobožnosti, pa tako i prema Krvi Kristovoj te štovanje relikvija vezanih uz Isusov život. Ujedno je sve više relikvija hostija i vina koji su se pretvorile u tijelo i krv, pa se može reći da srednjovjekovna Europa obiluje čudima sličnim ludbreškom, što je potaknulo osnutak brojnih svetišta Krvi Kristove. Zaključio je kako su možda upravo društvene i crkvene prilike u to doba bile razlog zašto su čuda, pa tako i ludbreško, u to vrijeme bila potrebna.

Dr. sc. Zvonimir Kurečić govorio je o događaju ludbreškog čuda prema povijesnim izvorima. U izlaganju je prikazao događaj čudesne pojave Krvi Kristove u Ludbregu na temelju šest najstarijih poznatih isprava koje se odnose na ludbreško svetište, a koje je prvi puta raščlanio i predstavio javnosti Andrija Lukinović u svom znanstvenom radu 1997. godine. Najstarija isprava je ona od 28. listopada 1410. godine. Dakle, prije točno 600 godina u Ludbregu je napisana isprava u kojoj se govori o osnivanju nove ludbreške župe i župne crkve posvećene Krvi Gospodina našega Isusa Krista, ali se ne spominje čudo, no na neizravan ga način potvrđuje. Točno stotinu godina kasnije, godine 1510. Kardinalski zbor u Rimu donosi ispravu kojom spominje župnu crkvu u Ludbregu u kojoj se čuva čudotvorna Krv Kristova. Ostale četiri isprave vezane su uz papin nalog o ispitivanju ludbreških događaja te samu bulu Lava X. iz 1513. godine. Dr. Kurečić na temelju dostupnih povijesnih izvora zaključuje kako nije naznačeno točno mjesto, odnosno crkva u kojoj se zbilo čudo pretvorbe, ali nigdje nije navedena ni točna godina tog događaja, kao ni ime ni služba svećenika pod čijom se misom zbilo čudo. U papinoj buli 1513. godine kaže se da se zbio prije stotinjak godina. Ludbreška čudotvorna relikvija čuva se tradicionalno u župnoj crkvi Presvetog Trojstva, a samo je nakratko bila čuvana u kapeli dvorca plemićke obitelji Batthyany u Ludbregu. Naime, tvrdnje da se čudo zbilo u dvorskoj kapelici od dvorskog kapelana spominju se tek u 18. st. i vjerojatno su njihovi tvorci zemaljski plemići kojima je bilo stalo da se svetinja čuva u dvorcu kako bi mogli upravljati hodočasnicima a time i materijalnom dobiti. Iako su sami počeci ludbreškog čudesnog događaja obavijeni nepoznanicama, poznato je da štovanje Presvete Krvi u Ludbregu neprekinuto traje unatrag šest stoljeća, te stoga zaslužuje vjerničku, narodnu i znanstvenu pozornost, zaključio je Kurečić.

O odnosu plemićke obitelji Batthyany i relikvije Presvete Krvi govorio je dr. sc. Hrvoje Petrić koji je istaknuo kako su članovi te obitelji arhivsku građu prilagođavali u svoju korist, pa su mnogi izvori uništeni. Također je naglasio kako se čudo nije moglo zbiti u dvorskoj kapeli, kako je to isticala obitelj Batthyany, jer je kapela Svetoga Križa izgrađena kasnije, dok je u vrijeme čuda na tom mjestu bila kula utvrde.

Dr. sc. Tomislav Mrkonjić zatim je iznio paleografsko-diplomatički opis originala bule Lava X. iz 1513. g., dok je mr. sc. Anđelko Košćak predstavio povijesni razvoj ludbreškog prošteništa. Uvodno je istaknuo kako se župa Presvetog Trojstva spominje u prvom popisu 1334. godine, dok je 28. listopada 1410. godine osnovana druga ludbreška župa Krvi Kristove, s titularom koji tada nije bio čest slučaj, ako ne i jedini. No, nije poznato zašto se ta župa nije održala, a kasnije ju nijedna poznata isprava više ne spominje. Podsjetio je kako je proštenište u Ludbregu utemeljio papa Lav X. svojim svečanim pismom – bulom – 1513. godine kojom je udijelio oproste svima koji pohode ludbrešku crkvu i svetu Krv, te odredio da se na osobito štovanje relikvija izloži u nedjelju prije Rođenja Marijina. U nastavku je iznio niz pastoralnih aktivnosti kroz stoljeća u ludbreškom prošteništu, od misija do raznih pobožnosti i slavlja koje su i danas sastavni dio hodočašća u ludbreško svetište. Osvrnuo se i na pohode dvaju careva Ludbregu, Josipa II. i Franje I. koji su također iskazali štovanje Presvetoj Krvi, a prvi je potaknuo župnika da pohrani relikviju u crkvi jer je prikladnija od dvorske kapele. Nakon Drugog svjetskog rata komunistička je vlast na smrt osudila ludbreškog župnika Matiju Crnkovića, a dvorska kapela bila je devastirana. Tek od sedamdesetih godina prošlog stoljeća vjernici su u većem broju napokon mogli hodočastiti u Ludbreg, čemu su pridonijeli ludbreški župnici promičući duhovne sadržaje u čast Presvete Krvi.

Znanstveni skup nastavljen je poslijepodnevnim radom kojim je predsjedao generalni vikar Varaždinske biskupije mons. Ivan Godina. Tom dijelu skupa nazočio je i pomoćni zagrebački biskup mons. Valentin Pozaić kao izaslanik zagrebačkog nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića.

Dr. sc. Stjepan Razum izlagao je o zavjetu Hrvatskog sabora iz 1739. g., te prvom i drugom uspješnom pokušaju njegova ostvarenja. Podsjetio je kako je početkom 18. stoljeća znatnim dijelovima hrvatskih područja harala pošast kuge, pa je Hrvatski sabor učinio veliki narodni zavjet Bogu da ga očuva od toga zla, a u to ime bi se izgradila kapela u čast i za veći porast slave Presvetoj Krvi Isusovoj u Ludbregu, mjestu najvećega blaga cijele kraljevine. Sabor je donio odluku da se u gradnju kapele svojim prilozima uključi cijeli narod. Stoga je 255 godina kasnije taj zavjet izvršio čitav hrvatski narod, a ne samo hrvatski državni sabor, kazao je Razum, koji se osvrnuo i na neuspješni pokušaj izvršenja zavjeta između 1939. i 1945. godine zbog ratnih neprilika. Tada su odbor vodili dekan u Koprivnici Stjepan Pavunić i ludbreški župnik Matija Crnković, a pokrovitelj je bio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je tim povodom uputio i posebno pismo. Načinjen je nacrt kapele po uzoru na crkvu Isusova groba u Jeruzalemu, počeo se prikupljati i novac, no rat je ubrzo pokucao na vrata, a kasnije je komunizam onemogućio nastavak započetog. Po osamostaljenju Hrvatske počelo se razmišljati o ostvarenju zavjeta kako bi se izgradilo dostojanstveno hodočasničko mjesto. Već 1992. izrađen je nacrt poluotvorene zavjetne kapele, osnovan odbor za gradnju, Grad Ludbreg dao je zemljište, te je odabrano idejno rješenje, pa su 1993. počeli radovi, a kapelu je na slavlju Svete nedjelje 4. rujna 1994. na novom hodočasničkom zbornom mjestu blagoslovio kardinal Franjo Kuharić, koji je postaje križnog puta blagoslovio 3. rujna iduće godine, a veliki mozaik Uskrslog Isusa autora Gorana Petrača 1. rujna 1996. godine. Na kraju je kazao kako su se u sva tri razdoblja posebno istaknule tri osobe, u prvom ban Josip Esterhazy koji je bio začetnik ideje zavjetovanja, u drugom svećenik Juraj Lahner koji je hrvatsku javnost upoznao sa zavjetom, te u trećem župnik Josip Đurkan koji je ponovno pokrenuo i do kraja doveo ostvarenje 255 godina starog zavjeta Hrvatskog sabora. Naglasio je kako je taj zavjet izvršila župa Ludbreg uz pomoć lokalne vlasti i mnogih darovatelja, odnosno kako su u Hrvatskom saboru zastupnici naroda, tako se može reći da je taj isti narod predstavljao Sabor u izvršenju zavjeta.

Mr. sc. Damir Bobovec izlagao je zatim o ludbreškoj Knjizi milosti i čudesnih uslišanja po zagovoru Presvetoj Krvi. Uvodno je istaknuo kako je oko stotinu godina nakon događaja euharistijskog čuda u Ludbregu od pape Julija II. zatraženo da podijeli oproste pohoditeljima ludbreške crkve, odnosno da svojim autoritetom odobri štovanje relikvije koja se u njoj čuvala, a kao glavni argument u molbi spomenuta su upravo čuda koja su se doživljavala i tumačila kao "božanska potvrda vjerodostojnosti" ludbreške relikvije. U isto vrijeme počela su se u župi bilježiti čuda i znakovi koji su se dogodili na zavjete ili zagovore učinjene Predragocjenoj Krvi, a ta je praksa u odnosu na ludbrešku svetinju bila i česta i uspješna. Već 1512. godine zapisano je 14 značajnijih slučajeva čudesnih uslišanja, i to uglavnom ozdravljenja. U 18. st. obitelj Batthyany imenovala je dvorskog kapelana koji je u dvorskoj kapeli Svetog Križa skrbio o pobožnostima i promicanju relikvije Presvete Krvi koja se u tom kratkom razdoblju nalazila u dvorcu. Prvi dvorski kapelan tada je odlučio u posebnu knjigu bilježiti slučajeve čudesnih ozdravljenja hodočasnika, a najprije je u knjigu prepisao zapisnik iz 1512. godine kojeg je imao, ali se kasnije zagubio, pa je danas poznat zahvaljujući toj knjizi iz 1764. godine. U osam godina službe prikupio je i upisao 36 slučajeva čudesnih uslišanja, dok su tri njegova nasljednika upisali ukupno osam, pa se u knjizi nalaze 44 uslišanja, od kojih se 18 odnosi na teške oblike krvarenja. Dvorski kapelani više nisu bili imenovani budući da je ludbreški župnik 1786. zadržao relikviju u župnoj crkvi i više je nije htio vratiti u dvorsku kapelu. O nekim zapisima ne može se govoriti kao o uslišanjima, no i pored toga, takvi znakovi sigurno nisu bili samo u zabilježenim razdobljima. Predavač je napomenuo da često upravo o spremnosti samih vjernika i njihovih pastira ovisi koliko se oni bilježe. Zaključio je kako vjernici nisu u svim vremenima imali jednak osjećaj za milosti, znakove i čudesa Božje ljubavi. Zaželio je da ih ovaj mali ali dragocjeni dokument o vjeri, pobožnosti i Božjoj ljubavi ne samo informira, nego i potakne na veću pozornost na milosti, znakove i čuda što im se svakodnevno događaju.

Povjesničar prof. Andrija Lukinović, koji je među prvima istraživao povijesne izvore o ludbreškom svetištu, izlagao je o izvješću dekana Ivana Nepomuka Likevića, župnika u Martijancu, o istrazi nad relikvijom Krvi Kristove koju je 1896. proveo po nalogu zagrebačkog nadbiskupa. To je jedina poznata istraga relikvije koju je provela crkvena vlast nakon 1512. godine po nalogu tadašnjeg pape. Studirao je medicinu, tek kasnije teologiju, a kao svećenik bavio se i liječništvom. U izvješću nadbiskupu Likević opisuje izgled relikvije kao nešto što liči na masnu zgusnutu masu, te tvrdi da zgusnuta krv ne bi mogla tako izgledati. Kako papina bula govori o tekućini (liquoru), Likević iznosi sumnju da u pregledanoj ampuli nije ono što stoji u buli, budući da je relikvija bila na raznim lokacijama, pa i u privatnom posjedu. Likević ne dovodi u pitanje samo čudo, ali ističe sumnju u vjerodostojnost relikvije. Lukinović je naglasio kako Likević ipak nije bio velik medicinski stručnjak koji bi mjerodavno mogao suditi o tako složenom pitanju, budući da ampulu nije otvorio nego ju je samo gledao. Podsjetio je da je čudo uvijek čudo iz razloga što izmiče prirodnim zakonima. Ujedno je izrazio uvjerenje kako se samo čudo zbilo u župnoj crkvi, gdje se i čuvala kroz prvih 100 godina, privremeno je zbog turske opasnosti bila sklonjena u Gotalovec, a neko je vrijeme bila i u dvorcu u doba dvorske kapelanije.

Postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca mons. dr. Juraj Batelja govorio je o povezanosti  bl. Alojzija i štovanja Presvete Krvi u Ludbregu. Naglasio je da je sve ono što je Stepinac učinio za promaknuće svetišta u Ludbregu izviralo iz njegove duboke vjere, osobito u sakrament euharistije. To svetište, uz ono u Mariji Bistrici, smatrao je mjestom moralne obnove hrvatskog naroda. Nedaće hrvatskog naroda vidio je i u neizvršavanju danog zavjeta iz 1739. godine zbog čega je želio da se on ispuni o njegovoj 200. obljetnici. Mons. Batelja predstavio je Stepinčeva nastojanja i događanja u tim predratnim godinama, kao i ponovnu aktualizaciju ostvarenja zavjeta 1944. godine, no novonastale prilike to su onemogućile. Zaključno je iznio kako je i današnji oblik čašćenja Presvete Krvi u Ludbregu nastavak njegovih želja i nastojanja. Na kraju je o odjeku štovanja Presvete Krvi u Ludbregu u izdanjima "Glasa Koncila" izlagao direktor te nakladničke kuće vlč. Nedjeljko Pintarić, koji je predstavio mnogobrojna izvješća i napise o štovanju Presvete Krvi u tjedniku "Glas Koncila" i drugim izdanjima unatrag 40-tak godina, a osvrnuo se i na napise u "Katoličkom listu" i lokalnom crkvenom listu "Podravski zvonici".

Nakon simpozija zahvalno misno slavlje u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Ludbregu predvodio je Josip Mrzljak, varaždinski biskup, u zajedništvu s domaćim župnikom Đurkanom, predavačima te brojnim svećenicima koji su sudjelovali na cjelodnevnom skupu.

Održani simpozij jedan je od središnjih jubilejskih događanja proslave 600. obljetnice posebnoga štovanja Presvete Krvi u svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, te je drugi dio znanstvenoga osvjetljavanja stvarnosti koja je obilježila Ludbreg tijekom proteklih šest stoljeća. Prvi dio bio je teološki simpozij o štovanju Predragocjene Krvi Kristove u ožujku u Varaždinu, a drugi dio imao je naglasak na povijesnome vidiku.

600. obljetnica posebnoga štovanja Krvi Kristove u Ludbregu u Varaždinskoj biskupiji, Zagrebačkoj crkvenoj pokrajini i u domovini na osobit način bit će obilježena događajima u 2011. godini.

Jasminka Bakoš-Kocijan