U rodnom mjestu vlč. Vilima Cecelje, Svetom Iliji kod Varaždina, postavit će se poprsje u spomen na tog znamenitog hrvatskog svećenika i domoljuba.

Svečanost otkrivanja planirana je u prigodi obilježavanja godišnjice njegove smrti, 7. srpnja ove godine. Do sada su spomen-poprsja Vilima Cecelje, rad akademskog kipara Tomislava Kršnjavija, postavljena na Bleiburškom polju, u Salzburgu te kod župne crkve u Hrastovici kod Petrinje. Radi postavljanja četvrtog poprsja u Svetom Iliji ispred crkve njegove rodne župe osnovan je Inicijativni odbor na čelu sa župnikom vlč. Izidorom Ferekom, koji brine o prikupljanju sredstava i provedbi projekta. Detaljnije se o projektu može informirati u župnom uredu na tel. 042 734 204 ili na adresi zupni.ured.svetog.ilije.proroka@vz.t-com.hr. Novčani prilozi za tu namjenu mogu se uplatiti na žiro račun župe Sveti Ilija otvoren kod Zagrebačke banke broj 2360000-1500214456 s naznakom "Za bistu Vilim Cecelja".

U župi Sveti Ilija u spomen na zaslužnog župljanina preuređena župna dvorana dobila je 1991. godine naziv "Pastoralni centar Vilim Cecelja", a svake godine u toj se župi održavaju spomen-svečanosti uz obljetnicu njegove smrti 3. srpnja 1989. godine. Ceceljini posmrtni ostaci preneseni su iz Salzburga u njegovu rodnu župu 1997. godine, a godine 2009. u Svetom Iliji je svečano obilježena 100. obljetnica rođenja i dvadeseta godišnjica smrti tog velikog i uzornog hrvatskog svećenika i domoljuba koji je u apokaliptična ratna i poratna vremena za hrvatski narod i Crkvu živio ljubav na djelu. Te je godine, uz proslavu obje obljetnice, izdana i knjiga "Vilim Cecelja - utjelovljena hrvatska caritas" autora vlč. Andrije Lukinovića i Ivana Pompera.

Vilim Cecelja rođen je 24. travnja 1909. godine u Svetom Iliji. Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1932. godine u zagrebačkoj katedrali. Službovao je u Bedenici, Dubovcu, Hrastovici i Kustošiji, a vojni vikar bio je od 1941. do 1944., nakon čega je premješten u Beč gdje je imenovan voditeljem Crvenog križa te je preuzeo brigu o vojnim ranjenicima. Uhićen je 1945. te je do 1947. bio u vojnom logoru nakon čega se oporavljao od posljedica logorovanja. Od 1950. godine vodio je dušobrižništvo za Hrvate u Salzburgu i Hrvatski Caritas u Austriji.

Kao kapelan i župnik u više župa, vojni svećenik i svećenik u emigraciji, gdje je odvojen od voljene domovine proveo najveći dio života, uvijek se zalagao za čovjeka u potrebi, osobito za one koji su poput njega stradavali u izbjeglištvu. U oporuci je Cecelja istaknuo da je od sebe dao sve što je mogao za Boga i Hrvatsku. O tome svjedoče Glasnik Srca Isusova i Marijina, koji je godinama uređivao, te tisuće i tisuće Hrvata koji su prošli kroz drvenjaru s naslovom "Caritas Croata". Kao svećenik živio je neokaljana života, a za njega je nadbiskup Alojzije Stepinac na svom procesu kazao: "Cecelja je uzor svećenik. Kad bi svi ljudi bili kao on, nikom ni vlas s glave ne bi pala". U svojim posljednjim danima kada se već naslućivala sloboda Hrvatske, pozvao je sve hrvatske političke vođe na slogu, a Hrvate u domovini i emigraciji na jedinstvo kako bi izborili ono što je hrvatsko. Cecelja pripada krugu ljudi koji su se duboko upisali u povijest Katoličke Crkve u hrvatskom narodu. Njegov život i djelo i danas odjekuju u dušama mnogih Hrvata koji mu zahvaljuju za pomoć tijekom izbjegličkog života, pa i za sam goli život.

Zasigurno najugledniji svećenik hrvatske emigracije doista je bio "utjelovljena caritas" po svojoj osobnoj pobožnosti, odanosti i ljubavi prema Crkvi, zaljubljenosti u svećeničko zvanje, rodoljubnom zanosu i drugim krepostima, kao i djelotvornoj ljubavi prema bližnjemu u čemu je bio jednostavno nenadmašan. Bio je osjetljiv na komunističke zločine i na blajburšku tragediju te nije mogao dopustiti da počinjeni zločini ostanu prešućeni i zaboravljeni. Spomen-poprsja na mjestima koja su osobito posvećena njegovim uzornim životom žele pridonijeti zahvalnom sjećanju hrvatskih katolika na toga svećeničkog i rodoljubnog velikana.

Jasminka Bakoš-Kocijan