U Vukovaru obilježen Spomendan žrtava komunističkog terora
VUKOVAR, 12. 4. 2016.
U Vukovaru je u utorak 12. travnja obilježen Spomendan žrtava komunističkog terora. Ovo prisjećanje organizirali su vukovarski Franjevački samostan, Ogranak Matice hrvatske, Udruga Nijemaca i Austrijanaca, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, a pridružila se i Zrinska garda Čakovec. Tim redoslijedom polagani su i vijenci i upaljene svijeće podno zavjetnog križa ispred Franjevačkog samostana. Još su im se pridružila i izaslanstva grada i županije Vukovarsko-srijemske, te predstavnici političkih stranaka. Nikad nije bilo toliko vijenaca podno zavjetnog križa, u kojem su objedinjene sve žrtve svih totalitarnih sustava, posebno one za čije se posmrtne ostatke još uvijek traga. Prigodnu molitvu izmolio je mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup i rođeni Vukovarac, čijeg su oca ubili partizani kad mu je bilo tek dvije godine. Niti njegovi posmrtni tjelesni ostatci još nisu pronađeni. Neprestano nam govore kako su oni nestali, naglasio je biskup Mrzljak, ali čovjek nikad ne može nestati bez traga, on je remek djelo Božjeg stvaranja. Potom su svi sudionici krenuli u crkvu sv. Filipa i Jakova gdje je proslavljena euharistija koju je predvodio i propovijedao biskup Mrzljak. U euharistijskom slavlju, uz domaće franjevce, sudjelovao je i fra Stanko Belobrajdić iz čakovečke župe sv. Antuna, ujedno duhovnik Zrinske garde iz Čakovca.
Nakon euharistijskog slavlja u velikoj dvorani pastoralnog centra sv. Bono prikazan je dokumentarni film "Neprijatelj naroda" autorice Višnje Starešine. Ovaj film kroz obiteljske i osobne sudbine žrtva daje svjedočanstvo o komunističkim zločinima te pojašnjava teme poput masovnih poslijeratnih likvidacija, ciljanih eliminacija inteligencije i građanske klase, pa sve do današnje šutnje. U filmu je prikazan i Križni put obitelji biskupa Mrzljaka, dr. Andrije Hebranga, blaženog kardinala Alojzija Stepinca i drugih. O blaženom kardinalu Alojziju Stepincu biskup Mrzljak je rekao: "Mi u Hrvatskoj ne možemo zaobići blaženog kardinala i nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca koji pred svojim tužiteljima nije puno govorio. Znao je da živi u vremenu kad će njegovo trpljenje i njegova šutnja govoriti više nego sve riječi. No, ipak je rekao: 'Povijest će mi dati za pravo!' On je važan dio naše povijesti", istaknuo je biskup Mrzljak i nastavio da je Stepinac svjedok mnogih događaja koji nisu odgovarali niti jednoj ideologiji, ni jednom totalitarnom sustavu!(tekst i snimke: Vjenceslav Janjić)
Propovijed biskupa Mrzljaka na misi u Vukovaru
Dj 7,51 - 8,1a
Iv 6,30 - 35
Iv 6,30 - 35
Braćo i sestre!
Za nas, kršćanske vjernike, važno je vjerničko proživljavanje vazmenog otajstva, tj. Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Povijesno je to događanje, otprije skoro 2000 godina, ali za nas je to i sadašnje i neprestano događanje koje nam je nadahnuće i snaga za naš vremeniti i zemaljski život. Duboko vjerujemo Isusovim riječima koje smo čuli i u odlomku današnjeg Evanđelja po Ivanu: „Ja sam Kruh Života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ (Iv 6,35) To je vjera koja je nadahnjivala i krijepila prvomučenika Stjepana i dala mu snage da može reći svojim mučiteljima, onima koji su mu oduzimali zemaljski život: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (Dj 7,60)
Ta vjera i nama daje snagu da se vjernički osvrćemo na vlastiti život, život svoje obitelji, svojih najbližih, svoga naroda i cjelokupne ljudske povijesti. Vođeni svjetlom te vjere i danas se vraćamo u travanj i svibanj 1945. godine, u vrijeme o kojem više nema puno svjedoka, a mi koji smo se tada rodili osjećamo izravne posljedice koje ne možemo i ne smijemo zaboraviti. Učili su nas u povijesti, a i danas još možemo čuti od nekih sudionika, kako je to bilo vrijeme „oslobođenja“. Završetak Drugog svjetskog rata i oslobođenje od totalitarnih sustava nacizma i fašizma. Došlo je oslobođenje od jednoga totalitarnog sustava, ali i teško ropstvo drugog totalitarizma - komunizma. I jedan i drugi sustav nisu poštivali čovjeka. Čovjek je bio samo sredstvo da bi se postignuo neki cilj kojeg su zamišljali bolesni umovi diktatora. Danas možemo slušati razna licitiranja koji je sustav učinio više zla, koji je poubijao više nevinih ljudi. Sigurno je da se o tome ljudi nikada neće složiti, niti će se to moći do kraja istražiti. Kod nas, u našoj domovini Hrvatskoj, još se i danas može čuti teza kako je komunizam manje zlo od fašizma. Još moramo slušati teze kako su mnogi koji su ubijeni to i zaslužili i nije im bilo potrebno suđenje. Riječ je o žrtvama nakon završetka rata, kada je zavladala krilatica: „Smrt fašizmu - sloboda narodu!“ Mnogi su oslobođeni fašizma i slobode, ali ne i komunizma. Takve tvrdnje i danas izazivaju još veće napetosti i podijeljenosti. Možemo samo konstatirati kako je fašizam osuđen, kako su mnogi vođe tih zločina osuđeni i kažnjeni. Dok s druge strane komunizam je deklarativno osuđen, ali se još mnogi pristalice skrivaju, ponekad i pod plaštem antifašizma.
Mi možemo danas ovdje nabrajati mnoge nestale 12. travnja 1945. u Vukovaru i stotine tisuća sudionika Hrvatskog križnog puta, ali za te zločine nema krivaca, nema osuđenih. Nismo danas ovdje da to istražujemo, ali nas boli skrivanje istine. Zločin komunizma nije samo u tim mučenjima i ubojstvima, nego u desetljećima nasilne propagande i laži. Morali smo to trpjeti i podnositi o našim nevinim ljudima; djeca o svojim roditeljima, roditelji o svojim sinovima i kćerima, žene o svojim muževima, o mnogim našim vrlim rodoljubima i intelektualcima koji su voljeli svoju obitelj, svoju domovinu, svoju Katoličku Crkvu, a često im je to bio jedini grijeh. Smetali su onima koji su ovdje na zemlji željeli ostvariti društvo bez Boga, na čije su mjesto stavili čovjeka ili neku svoju ideološku skupinu. Na žalost, još i danas ti ljudi i te ideologije imaju svoje sljedbenike i svoje pristaše koji ne priznaju zločine ili ih čak opravdavaju da je to bila borba za slobodnu Hrvatsku. Desetljećima su građeni mitovi na lažima komunizma i teško se ruše, i teško se probija istina. No, to se često dešavalo u povijesti. Pobjednici su pisali povijest, ali ipak nije bila dugog vijeka.
Mi u Hrvatskoj ne možemo zaobići blaženog Alojzija Stepinca, koji pred svojim tužiteljima nije puno govorio. Znao je da živi u vrijeme kada će njegovo trpljenje i njegova šutnja govoriti više nego riječi. No, ipak je rekao: „Povijest će mi dati za pravo.“ Spominjemo se 70. obljetnice njegova suđenja koje je bilo ruganje sudu i istini. Pet godina boravka u Zatvoru u Lepoglavi i osam godina u kućnom pritvoru u Krašiću bilo je vrijeme kada nije mogao javno nastupati i govoriti, ali taj govor šutnje odjeknuo je više nego mnoge riječi. Taj govor čuo se, ne samo u domovini Hrvatskoj, nego i u cijelom svijetu. „Povijest će mi dati za pravo.“ On je važan dio naše hrvatske povijesti. On je svjedok mnogih događaja koji nisu odgovarali nijednoj ideologiji, nijednom totalitarnom sustavu.
Kao kršćani vraćamo se u duhu u Jeruzalem i promatramo događanja Velikog petka, ali i Uskrsa. Promatramo, ne samo Isusa, njegovu majku Mariju, apostole, Šimuna Cirenca, Veroniku, sve njegove prijatelje, nego i Poncija Pilata, vojnike koji su Isusa mučili i ubili i koji su širili laži, vjerske vođe koji su branili svjedočiti o Isusu, a to znači svjedočiti o Istini. To je, braćo i sestre, i naš put. Ići za Isusom uskrsnulim i sada živim koji je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život!“ On je Put koji valja slijediti. On je jedina i prava Istina. On je život u kojem žive i naši pokojnici, on je Život kojemu se i mi nadamo.
Ta vjera i nama daje snagu da se vjernički osvrćemo na vlastiti život, život svoje obitelji, svojih najbližih, svoga naroda i cjelokupne ljudske povijesti. Vođeni svjetlom te vjere i danas se vraćamo u travanj i svibanj 1945. godine, u vrijeme o kojem više nema puno svjedoka, a mi koji smo se tada rodili osjećamo izravne posljedice koje ne možemo i ne smijemo zaboraviti. Učili su nas u povijesti, a i danas još možemo čuti od nekih sudionika, kako je to bilo vrijeme „oslobođenja“. Završetak Drugog svjetskog rata i oslobođenje od totalitarnih sustava nacizma i fašizma. Došlo je oslobođenje od jednoga totalitarnog sustava, ali i teško ropstvo drugog totalitarizma - komunizma. I jedan i drugi sustav nisu poštivali čovjeka. Čovjek je bio samo sredstvo da bi se postignuo neki cilj kojeg su zamišljali bolesni umovi diktatora. Danas možemo slušati razna licitiranja koji je sustav učinio više zla, koji je poubijao više nevinih ljudi. Sigurno je da se o tome ljudi nikada neće složiti, niti će se to moći do kraja istražiti. Kod nas, u našoj domovini Hrvatskoj, još se i danas može čuti teza kako je komunizam manje zlo od fašizma. Još moramo slušati teze kako su mnogi koji su ubijeni to i zaslužili i nije im bilo potrebno suđenje. Riječ je o žrtvama nakon završetka rata, kada je zavladala krilatica: „Smrt fašizmu - sloboda narodu!“ Mnogi su oslobođeni fašizma i slobode, ali ne i komunizma. Takve tvrdnje i danas izazivaju još veće napetosti i podijeljenosti. Možemo samo konstatirati kako je fašizam osuđen, kako su mnogi vođe tih zločina osuđeni i kažnjeni. Dok s druge strane komunizam je deklarativno osuđen, ali se još mnogi pristalice skrivaju, ponekad i pod plaštem antifašizma.
Mi možemo danas ovdje nabrajati mnoge nestale 12. travnja 1945. u Vukovaru i stotine tisuća sudionika Hrvatskog križnog puta, ali za te zločine nema krivaca, nema osuđenih. Nismo danas ovdje da to istražujemo, ali nas boli skrivanje istine. Zločin komunizma nije samo u tim mučenjima i ubojstvima, nego u desetljećima nasilne propagande i laži. Morali smo to trpjeti i podnositi o našim nevinim ljudima; djeca o svojim roditeljima, roditelji o svojim sinovima i kćerima, žene o svojim muževima, o mnogim našim vrlim rodoljubima i intelektualcima koji su voljeli svoju obitelj, svoju domovinu, svoju Katoličku Crkvu, a često im je to bio jedini grijeh. Smetali su onima koji su ovdje na zemlji željeli ostvariti društvo bez Boga, na čije su mjesto stavili čovjeka ili neku svoju ideološku skupinu. Na žalost, još i danas ti ljudi i te ideologije imaju svoje sljedbenike i svoje pristaše koji ne priznaju zločine ili ih čak opravdavaju da je to bila borba za slobodnu Hrvatsku. Desetljećima su građeni mitovi na lažima komunizma i teško se ruše, i teško se probija istina. No, to se često dešavalo u povijesti. Pobjednici su pisali povijest, ali ipak nije bila dugog vijeka.
Mi u Hrvatskoj ne možemo zaobići blaženog Alojzija Stepinca, koji pred svojim tužiteljima nije puno govorio. Znao je da živi u vrijeme kada će njegovo trpljenje i njegova šutnja govoriti više nego riječi. No, ipak je rekao: „Povijest će mi dati za pravo.“ Spominjemo se 70. obljetnice njegova suđenja koje je bilo ruganje sudu i istini. Pet godina boravka u Zatvoru u Lepoglavi i osam godina u kućnom pritvoru u Krašiću bilo je vrijeme kada nije mogao javno nastupati i govoriti, ali taj govor šutnje odjeknuo je više nego mnoge riječi. Taj govor čuo se, ne samo u domovini Hrvatskoj, nego i u cijelom svijetu. „Povijest će mi dati za pravo.“ On je važan dio naše hrvatske povijesti. On je svjedok mnogih događaja koji nisu odgovarali nijednoj ideologiji, nijednom totalitarnom sustavu.
Kao kršćani vraćamo se u duhu u Jeruzalem i promatramo događanja Velikog petka, ali i Uskrsa. Promatramo, ne samo Isusa, njegovu majku Mariju, apostole, Šimuna Cirenca, Veroniku, sve njegove prijatelje, nego i Poncija Pilata, vojnike koji su Isusa mučili i ubili i koji su širili laži, vjerske vođe koji su branili svjedočiti o Isusu, a to znači svjedočiti o Istini. To je, braćo i sestre, i naš put. Ići za Isusom uskrsnulim i sada živim koji je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život!“ On je Put koji valja slijediti. On je jedina i prava Istina. On je život u kojem žive i naši pokojnici, on je Život kojemu se i mi nadamo.
