Dana 3. veljače spomenut će se 61. obljetnice smrti službenice Božje s. Marije Klaudije Boellein, koja je na glasu svetosti preminula u Varaždinu 1952. godine.

Zemni ostaci ove uršulinke, poznatije kao Dobra Majka Klaudija, od 1977. godine nalaze se u uršulinskoj crkvi u kojoj se svake godine na dan njezine smrti okupljaju štovatelji iz Varaždina i drugih krajeva Hrvatske.

Zahvaljujući s. Klaudiji Đuran, koja sa svojim susestrama promiče duhovnu ostavštinu Dobre Majke Klaudije, posljednjih je desetljeća osobito živ spomen na uršulinku koja je u Varaždinu ostavila dubok trag kršćanske ljubavi i zauzetosti.

Uršulinka Jerina Matilda Boellein rođena je 17. siječnja 1875. godine u Đakovu. Jedan njezin djed Mirko Hrvat bio je predsjednik Hrvatskog sabora, a drugi djed Dragutin Boellein prijatelj biskupa J. J. Strossmayera i upravitelj biskupskih imanja. Po preseljenju obitelji u Zagreb neko vrijeme joj je duhovnik bio budući biskup Josip Lang. U uršulinski samostan u Varaždinu stupila je 1904. godine u 30. godini života dobivši ime Marija Klaudija od Bezgrešnog začeća.

Tijekom godina u varaždinskom je samostanu vršila službe odgojiteljice novakinja i mladih sestara, ekonome, tajnice, glavarice samostana i ravnateljice škole. Od 1915. do 1921. godine u teško ratno i poratno vrijeme bila je glavarica samostana i vodila samostan i školu u doba kada je u internatu boravilo čak 118 djevojaka. Svojim kreposnim radom, požrtvovnošću i duhovnim životom bila je uzor ostalim redovnicama te je život posvetila odgoju mladih, naročito djevojčica i djevojaka.

Godine 1929. po posebnom Božjem nadahnuću prikazala je svoj život za obraćenje Rusije, a po dolasku komunista na vlast prikazala je svoj život i za Crkvu u Hrvatskoj. Posebno je molila za istinski napredak i slobodu domovine Hrvatske.

Po njezinoj smrti pronio se odmah glas da je umrla svetica, a jedna učenica na ploču uršulinske grobnice ispisala je: "3. II. 1952. umrla na glasu svetosti Majka Klaudija Boellein. Prolazila je svijetom čineći dobro."

U nastavku donosimo članak s. Klaudije Đuran o službenici Božjoj Majci Klaudiji Boellein:

BLAGO ONOM KOGA TI POUČAVAŠ, GOSPODINE

Svaki je Božji ugodnik pravo čudo Božje mudrosti, dobrote, ljepote, svetosti. Svaki je zaseban, iako svi nose isti pečat živoga Gospodina čiji se život poput rijeke koja teče i teče, koja se mijenja, a uvijek ostaje ista, prelijeva u njih da bi i oni obznanjivali svojoj braći taj Božji život i čudesna Božja otajstva.

Službenicu Božju M. Klaudiju Boellein poznaje vrlo velik broj vjernika u Domovini ali i u inozemstvu, zahvaljujući i Hrvatskom Svjetskom Kongresu koji ju je spomenuo u svojim glasilima. Moli joj se veliki broj njezinih štovatelja. Vrlo je važno naglasiti da je bila snažna ne samo duhovno i mistički, nego i prirodnom inteligencijom i svojim stečenim znanjem. Odrasla je u kući intelektualaca. Djed Dragutin Boellein po očevoj strani bio je školski drug i osobni prijatelj biskupa J. J. Strossmayera. Taj naš velikan podigao je svoju siromašnu Đakovačku biskupiju na svim područjima, zahvaljujući pouzdanim suradnicima koji su mu pomagali savjetom, spretnošću i stručnošću. Koji nije dostojno obavljao svoju zadaću, bio je smijenjen, jer je biskup gledao na opće dobro sviju.

Tako je  od njezinih prihoda utemeljio i obilno pomagao mnoge naše kulturne ustanove. Čak je u Varaždinu uvelike pomogao izgradnju lijepe pravoslavne crkve, ali to nije jedini slučaj njegove velikodušne pomoći svima bez iznimke. U vrijeme gradnje velebne đakovačke katedrale (1866.-1882.), za koju je rekao papa Bl. Ivan XXIII., Dobri da je jedna od najljepših građevina između Zagreba i Istambula, nadzornik svih dobara biskupije bio je upravo djed Dragutin. Kada je došao u mirovinu, bio je predsjednik školskog odbora i mjesni školski nadzornik. Školska spomenica piše o njemu i o njegovu savjesnom i stručnom zalaganju najbiranijim riječima. Sa sinom Jankom, ocem M. Klaudije, jedan je od suutemeljitelja trećeg hrvatskog pjevačkog društva "Sklad" 1863. Godine, čiji je bio predsjednik narednih pet godina. Ta su pjevačka društva imala silnu ulogu u javnom životu Hrvata, promicanjem ne samo umjetnosti nego i nacionalne svijesti da se i tako odupru domaćim i stranim protuhrvatskim strujanjima. Prvo takvo društvo utemeljeno je u rodoljubnom Karlovcu pet godina ranije, 1858., pod simboličkim naslovom „Zora“, da bi 1862. godine uslijedilo osnivanje u Zagrebu pod imenom "Kolo". Otac Janko bio je kao i djed Dragutin vrlo cijenjen od sugrađana , a obnašao je  dužnost knjigovođe gradske štedionice.

Djed s majčine strane, Mirko Hrvat, bio je također vrlo sposoban čovjek. Od siromašne obitelji ponio je u život poštenje i radišnost te osjećaj za siromahe. Iako je bio liberalnih načela i protivnik Crkve, sve je uložio za dobro naroda kad je postao predsjednik Hrvatskog sabora. Tu je dužnost vršio deset godina od 1883. do nenadane smrti od upale pluća 1893. On je donosio kući mnoštvo časopisa i knjiga, te je u sve upućivao svoje unuke, Jerinu-Irenu-Matildu i sestru joj Melitu, kada im je umro otac, i kada se majka Gloria-Slava preudala i s mužem preselila u Zagreb.

M. Klaudija će od njih naslijediti veliki dar organiziranja i upravljanja, što je posebno primijenila u službi glavarice samostana i ravnateljice uršulinskih škola u Varaždinu u najtežim ratnim i poratnim godinama, od 1915. do 1921. Tada je nabavljala sve moguće sprave da se olakša posao i sestrama i ženskom osoblju pri obradi zemlje, jer su muškarci bili pozvani u rat. Trebalo je, naime, opskrbiti hranom brojne pitomice, kojih je u to vrijeme bilo čak 118, budući da je samostan primio mnoge djevojčice i djevojke bez jednog ili oba roditelja. Da bi djeci osigurala zdravu hranu, nabavila je i koze da zdravo mlijeko pripomogne da djecu ne zahvati tuberkuloza koja je harala. Zbog nedostatka šećera kupila je pčele da ga med nadoknadi. Uvelike pobuđuje čuđenje činjenica da se već u to vrijeme zanimala kod sestara u austrijskim samostanima za nabavu glačala na struju ili onih prvih strojeva za pranje rublja, o kojima se uglavnom još nije ni sanjalo. Svi su se divili, jer je bila duboko uronjena u Božje stvarnosti, a tako bliska i stopljena s potrebama sestara i učenica. Njezina se dalekovidnost širila na sve strane: uspostavila je redovne pedagoške susrete za redovnice nastavnice, koje su pisale uzorna predavanja u vidu što boljeg djelovanja u školama. Za djevojke je organizirala nedjeljne susrete, tzv. patronaže, kako bi ih očuvala od zastranjenja na moralnom području i učinila im život radosnijim i ispunjenim. Djevojke su, naime, kod tih susreta učile krojiti, šiti i razne tehnike ručnih radova, čitale su zajednički zanimljivo i poučno štivo, izrađivale su predmete za sajmove u korist siromaha, a za vrijeme rata plele su odjevne predmete za vojnike na ratištu. Te su djevojke kasnije prenosile ta pozitivna iskustva na svoju djecu i pomagale čitav život potrebnima.

Kad je Jerina došla u samostan, dobila je ime Klaudija po onda još blaženom o. Klaudiju Colombieru, isusovcu i apostolu Presvetog Srca Isusova. Kronika bilježi nevjerojatnu pojedinost da je jedna novakinja postala osobna tajnica glavarice. Ne piše koja, no po rukopisu se vidi da je ta novakinja bila upravo Klaudija. I još nešto vrlo značajno: čim je postala glavarica, a bio je još rat te 1915. godine, a službeni jezik još njemački, ona nastavlja pisati kroniku, no sada na hrvatskom jeziku. Za nju su dale izjavu vrlo uvažene redovnice da je imala velike naravne darove kojima se koristila jedino na dobro sestara i učenica. Lijepo je slikala, ali se toga odrekla, jer je bilo dovoljno sestara za poučavanje slikanja u školama. No sva se posvetila predavanju njemačkog jezika, pjevanja i sviranja. Učenice tvrde da ih je sve oduševila za klasičnu glazbu i da je svirala osjećajno i iz sve duše. M. Anđela Zemljak, Varaždinka koja je godinama zamjenjivala u Rimu Generalnu glavaricu jer joj kao Francuskinji nije bilo dopušteno vratiti se iz Amerike u Rim, piše da nije bilo školskog nastupa pri kojem M. Klaudija ne bi sudjelovala svojim prilogom, bilo da se radilo o sviranju i praćenju pjevanja učenica, bilo da je sastavljala programe i pisala igrokaze uglavnom biblijskog sadržaja. Nadbiskup Antun Bauer dobro je to uočio: kad je trebalo služiti, M. Klaudija je bila prva, no kad je trebala primiti pohvalu, morao si je tražiti u zadnjem redu.

Sve su sestre živjele od njezinih savjeta, uputa, nagovora, posebno njezine novakinje. Imala je divan način predavanja i običnih sadržaja, no kad bi govorila o Papi, Crkvi, Mariji, Euharistiji, sva bi se promijenila, gotovo preobrazila u licu. Čak su i male djevojčice govorile da je sveta, da je najsličnija Isusu. To se pamtilo. To se nasljedovalo. Od toga se živjelo. Danas se govori da svijet ne treba učitelje nego svjedoke vjere. Upravo je M. Klaudija bila svjedok Božje ljubavi prema ljudima. Imala je dar jednostavne i skromne ali blistave svetosti, koju se nije trebalo tražiti ni otkrivati, jer je ona bila tu, kako tvrdi njezin životopisac, isusovac o. Ante Katalinić. Bila je velika u svoj svojoj maljušnosti. Nije završila fakultet, imala je samo glazbenu školu, ali je bila poučena od Boga, od Duha Svetoga, da doista možemo reći sa psalmistom: "Blago onom koga ti poučavaš, Gospodine i učiš zakonu svojemu!" (Ps 94,12).

s. Klaudija Đuran, OSU