U dvorani Nadbiskupskog pastoralnog instituta u Zagrebu u utorak 19. svibnja održana je posljednja u nizu ovogodišnjih bogoslovskih tribina vezanih uz blaženog kardinala Alojzija Stepinca.
 

Gost predavač ove tribine bio je mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup.

Voditelji tribine bili su bogoslovi Matija Novački i Filip Marić koji je uveo u tribinu molitvom.

Možemo reći kako je ova tribina bila drugačijeg karaktera od prethodnih pošto je mons. Mrzljak rodbinski povezan s blaženim kardinalom, te je govorio na temelju svojih sjećanja vezanih uz susrete sa Stepincem. Ta sjećanja započela su dolaskom kardinala Stepinca u kućni pritvor u Krašiću 5. 12. 1951. Govor ili, bolje rečeno pripovijedanje, temeljeno na jednom takvom živom iskustvu zasigurno je dao jedan intimniji pogled na život samog kardinala, blaženika i mučenika Stepinca. Životnosti tribine pridonijela je i činjenica da je biskup Mrzljak Stepinca susretao još kao dijete, kao mladi čovjek na putu odrastanja. Bilo je zanimljivo čuti kakav je djetinji, sasvim iskren pogled, na jednog čovjeka vjere, molitve i svjedočenja. Posebno se ističe ponajprije činjenica da je taj pogled vidio Stepinca kao jednog sasvim konkretnog, normalnog čovjeka, svećenika, biskupa koji je u tako teškoj situaciji gubitka slobode, ograničenih pa i zabranjenih dodira, pronalazio snagu u ustrajnoj molitvi.

Mons. Mrzljak nije tada, u svojoj djetinjoj dobi, mogao u potpunosti shvatiti težinu situacije u kojoj se Stepinac nalazio - nju je nagoviještala tek prisutnost čuvara i milicijske pratnje koja je uvijek pratila, u običnim svakodnevnim šetnjama i u susretima s  dragim župljanima. Posjete nije smio primati ali su Mrzljak i ostala djeca, pronalazili načine da ''prošvercaju'' svakog tko je s kardinalom želio popričati. Nije li pravo svjedočanstvo o veličini duha to da Stepinac nije ostao upamćen po jadanju na tešku situaciju ili žaljenju na nepravednu sudbinu nego po mirnoj kontemplaciji rano ujutro ili molitvi krunice navečer, po svetim misama i dijeljenju bombona djeci s kojom se uvijek rado susretao?

Biskup Mrzljak istaknuo je kako svece često udaljavamo u nebeske sfere, a evo - vremenski i u srcu i svijesti blizu, približio je svojim sjećanjima Stepinca kao osobu koju nije doživio kao sveca nego jednostavno kao ''vujca Lojzeka'' no, istaknuo je kako se uz jednu takvu osobu nauči što svetac jest.

Prisjeća se i danas povjerenja koje mu je blaženi Stepinac osobno iskazao. Iznio je simpatičnu anegdotu iz svog odrastanja kada je s kolegama poželio otići na izlet na Rab. Roditelji ga nisu puštali, ali sam ga je Stepinac potaknuo da ode. Bila su to nesigurna vremena, no Stepinac je znao u kome pronaći sigurnost iz koje je moglo proizaći i povjerenje, a to je Krist.

Biskup Mrzljak prisjetio se i važnosti koju je Stepinac imao u njegovu prepoznavanju i prihvaćanju duhovnog poziva; iako sam nije nikada izravno pozivao mladiće na put svećeništva, svoje je svećeništvo živio tako da ga je učinio neodoljivo privlačnim.

Vezano uz preminuće blaženoga kardinala, ispripovijedao je koliko je bilo teško prisustvovati samom sprovodu. Pokušalo se naime, na sve moguće načine spriječiti da Krašić postane mjesto hodočašća, a poznato je i kako se žurno nastojalo riješiti tijela. To ipak nije spriječilo da na pogrebu u Zagrebu sudjeluje tisuće ljudi. Mislilo se kako će pokapanje u Zagrebu spriječiti štovanje no - od dana ukopa pa sve do danas na grobu blaženog, a nadamo se uskoro i svetog Alojzija Stepinca, gore svijeće i donosi se cvijeće. To je tek jedan pokazatelj da ni smrt ne može ušutkati onoga koji je živio Božju riječ.

Nakon iznošenja sjećanja biskupa Mrzljaka, na red je došla mogućnost postavljanja pitanja; a pitanja je bilo - je li bilo pritisaka na mons. Mrzljaka zbog povezanosti sa Stepincem, straha od milicije pa do toga koliko se u bivšoj Jugoslaviji iskrivljavala povijesna istina o Stepincu. Mons. Mrzljak na sva je pitanja rado i spremno odgovorio, a mnoga pitanja još će pronalaziti svoje odgovore kako istina polako ali sigurno dolazi na vidjelo.