KARLOVAC, 12. 2. 2020.

---

Četvrtu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu 12. veljače 2020. godine u Nacionalnom svetištu svetog Josipa predvodili su župljani Pohoda BDM iz Mahična sa svojim župnikom vlč. Nikolom Sanjkovićem, zatim župljani iz župa Skakavca, Vukamića i Ladvenjaka, sa svojim upraviteljem župe vlč. Kristijanom Gatarićem. Nakon pobožnosti slijedilo je misno slavlje koje je predvodio dr. sc. Hrvoje Damiš, župni vikar u Prelogu, u koncelebraciji s preč. Antunom Hoblajem, preloškim župnikom i dekanom, mons. Antunom Senteom, ml., rektorom Svetišta te već spomenutim vlč. Nikolom Sanjkovićem i vlč. Kristijanom Gatarićem. Župni zbor Župe svetog Jakoba iz Preloga animirao je pjevanje.

Na kraju misnog slavlja mons. Sente zahvalio se prisutnom župniku Hoblaju za redovito poticanje na čitanje Glasnika svetog Josipa te župi uručio prigodnu zahvalnicu, a njemu osobno medalju Nacionalnog svetišta. Naime, župa iz Preloga najveći je pretplatnik Glasnika svetog Josipa. S obzirom na to da taj broj od vremena do vremena varira, ne možemo točno kazati, no to je svakako preko 100 komada. Prigodnu medalju Svetišta mons. Sente uručio je vlč. Nikoli Sanjkoviću, prvom kapelanu mons. Marijana Radanovića koji i dalje, iako nije na službi na Dubovcu, redovito potiče i promovira štovanje svetog Josipa i svetački lik župnika Radanovića.

U svojoj propovijedi dr. Hrvoje je, između ostalog, kazao kako za ovaj tjedna kojega upravo živimo možemo kazati da pripada jakom liturgijskom vremenu: „Počevši od nedjelje kada smo slušali Isusa u evanđelju kako nam poručuje da budemo sol zemlje i svjetlost svijeta. U ponedjeljak smo slavili blagdan blaženog Alojzija Stepinca za kojega možemo kazati da je upravo on svjetlost svijeta i sol zemlje u ono i u ovo naše vrijeme. Zatim smo jučer, u utorak, slavili Gospu Lurdsku, koju još štujemo kao zagovornicom u mnogim teškoćama, bolestima, te ju častimo kao našu nebesku majku kraljicu Hrvata. Danas smo ovdje mnogi okupljeni i molimo se svetom Josipu, zaštitniku našeg hrvatskog naroda, zaštitniku obitelji, očeva i cijele Crkve. Puno je to milosti. Jaka su to vremena” kazao je dr. Damiš.

„Želimo se otvoriti Bogu da bi on po nama moga činiti dobra i velika djela, makar smo maleni. Blaženi Alojzije Stepinac činio se malenim u ono vrijeme svojim protivnicima, a zasjao je kao najsjajnija zvijezda na našem hrvatskom nebu. I Blažena Djevica Marija zahvalila je Bogu što je pogledao na njezinu neznatnost da bi po njoj činio velika djela. I sveti Josip je bio maleni i skromni čovjek, iako je bio iz Davidove loze, bio je drvodjelja, običan radnik, a brinuo se za Svetu obitelj.

Tak je i svatko od nas pozvan pronaći svoje radno mjesto na njivi Kraljevstva nebeskoga, netko kao kardinal, netko kao Djevica Marija koja je rodila Isusa, netko kao Josip, hranitelj Svete obitelji, ja kao svećenik, netko kao dijete, učitelj, profesor. To je ljepota biti kršćaninom. Ne postoji jedan, već mnoštvo načina kako postati svetim. Jer sveci su primjeri po kojima mi možemo postati novi primjer svetosti. Bilo bi dobro kada bi Bog za nas jednom mogao kazati da smo bili sol zemlje i svjetlost svijeta.

Svetog Josipa možemo promatrati kroz tri dimenzije. Prva je šutnja svetog Josipa. Poznato nam je da Sveto pismo nije zabilježilo nijednu Josipovu riječ. On je bi čovjek šutnje koja daje drugima da progovore. Isusu i Mariji. No još više, on je dao Bogu da progovara njemu i kroz njega.
Druga dimenzija Josipova je vršiti volju Božju i to onda kada je teško vršiti Božju volju. Kod Josipa je to na osobit način vidljivo onda kada prihvaća trudnu ženu, a ne zna tko je otac djeteta. Iz takvog Josipova ponašanja spoznajemo da je važno slušati Boga kada je to teško i kad ne razumijemo što se događa.

Treća dimenzija kroz koju možemo promatrati svetog Josipa je ta da je on čovjek koji vrši volju Božju u svojoj svakodnevnici. Dakle, i mi se možemo posvetiti u življenju svoje svakodnevnice. Kada su Isusa okarakterizirali kao drvodjeljinog sina, oni su zapravo dali pohvalu svetom Josipu. Oni su na indirektan način pohvalili svetog Josipa kao drvodjelju. Mi smo kršćani na skliskom terenu misleći da naš svakodnevni rad nije dovoljan. To je velika napast koja nas želi obeshrabriti u posvećivanju u svakodnevnim dužnostima. Važno je svoje svakodnevne dužnosti savjesno vršiti, iako u nekom trenutku ne vidimo u njima ništa posebno. Važno je da poput svetog Josipa budemo dosljedni u tim malim svakodnevnim stvarima”, kazao je između ostalog propovjednik.
,
Pri kraju misnog slavlja svoju su vjeru svjedočili članovi obitelji Ivana i Marije Sente sa svoje troje djece. Naime, Marija je rođena u Prelogu, postala vjeroučiteljica i udala se za Ivana Sentea, te nastavila svoj vjeroučiteljski poziv u župi svoga supruga Ivana u Svetom Križu Začretju. Veoma je brzo postala cijenjena i kod nastavnika i kod učenika i svih mještana. Bila je kandidat za ravnateljicu škole kad je doživjela moždani udar. Bilo je to prije desetak godina. Bogu hvala preživjela je, iako su posljedice još uvijek vidljive. Može hodati, ali često koristi invalidska kolica. Trenutno je u mirovini i posvećena svojoj obitelji. „Kao vjeroučiteljica često sam druge učila o povjerenju u Boga. Sada to nastojim i sama snažnije živjeti. Svaki dan kroz svoju bolest vidim Božji blagoslov u svojoj obitelji. Djeca su odrasla i dobra su, a i suprug se posvetio kroz moju bolest. Vjera je snaga i oaza u pustinji života i ne znam kako bih bez vjere sve ovo mogla podnijeti”, kazala je Marija.

Njihov najstariji sin Luka je pak posvjedočio kao on zajedno sa svojim tatom najviše kuha jer mama ne može, a sestre su zauzete školom, odnosno poslom, te nastavio kako se i sam pitao zašto se to dogodilo njegovoj mami: „No, u toj bolesti sam vidio blizinu svetog Josipa, zaštitnika obitelji. Naime, kada je moja mama oboljela, nas troje male djece svaki smo tjedan bili kod nekog drugog stričeka ili tete, tatinih braće koji žive u našoj blizini. Nama je to baš bilo lijepo, kao i spoznaja da te obitelj štiti i pomaže kad je teško. Nadalje, od svetog Josipa učim vršiti volju Božju, kao što je on prihvatio Mariju trudnu, tako i mi trebamo prihvaćati Božju volju i onda kada je ne razumijemo. Taj teret ili križevi nas posvećuju, baš kao što je i svetog Josipa. Obzirom da je moja mama zaustavljena u svom vjeroučiteljskom radu, odlučio sam ja tamo nastaviti. Trenutno sam na četvrtoj godina katehetskog studija. A u slobodno vrijeme pomažem svom župniku, aktivan sam u Kursilju, poput svojih roditelja, i član sam muške molitvene zajednice ‘blaženi Alojzije Stepinac’”, kazao je sin Luka.
Otac Ivan je pak kazao kako mu vjera uvelike pomaže te svoje ohrabrenje pronalazi upravo u svetom Josipu koji nije puno pričao već je služio svojoj obitelji: „Tako nastojim i ja”, kazao je tom prigodom Ivan Sente.

 

---