Zamislite samo, dragi čitatelji, koliko je talenata nama dao Bog. U prispodobi se govori o novcu, ali dobro znamo što su pravi talenti, uostalom, znamo da ni novaca ne bismo imali da njih nismo dobili. Sve je to njegovo. Ništa si mi sami nismo dali, ni ruke ni noge ni pamet ni jezik... i ništa nećemo zadržati, svi to dobro znamo. Odsutnost gospodara slika je kušnje. Bog čovjeka stavlja na kušnju kako bi znao koliko mu i što sve može povjeriti od svoje strasti za dobro. Dakako da je teže onima koji odluče svoje talente upotrijebiti za stjecanje većeg dobra. Biti vjeran uvijek je teže.

Čuvajmo jedni druge - ne kao ključeve od automobila, kuće, ureda ili bankovnih trezora, nego kao ključeve od neba. Učinimo za druge sve što možemo, a Bogu predajmo sve što je veće od nas jer jadikovanje nam neće pomoći. Bog hoće!

Tragom Isusova govora o blaženicima, Crkva nas vodi prema svetkovini svih - velikih i malih, poznatih i nepoznatih - svetih. Svih koji su svoju svetost nosili ispod, i upravo je u tome bila njihova snaga. Jer živjeli su poput Isusa koji se, iako je Kralj, ponizio ispod svih da svima služi.

Jedna priča govori o tome kako su neki željeli iskušati starca pa su ga pitali za čovjeka koji je umro, hoće li ići u raj ili u pakao. Odgovorio je neka mu donesu njegove cipele pa će im reći. Nisu razumjeli pa im je objasnio: „Oni koji hodaju po prostranim i ravnim putovima ne mogu uprljati svoje cipele, a oni koji hode uskim i strmim putovima, nužno će ih uprljati. Poznato je koji od tih putova vodi u raj. Ni oni koji ne priskaču braći u nevolji neće uprljati cipele, a oni koji su zbog drugih spremni mnogo trpjeti, morat će poći mnogim blatnim putovima. Nakraju, i Gospodin je prošao našim putovima i upoznao naš hod. Dođe li mu tko u čistim cipelama, znat će da ga želi obmanuti. A manji je grijeh uprljati se nego svoju prljavštinu nastojati sakriti pred Bogom.“
Problem uopće nije u skupim cipelama. Problem je u njima odlaziti od Boga, gaziti dostojanstvo drugoga, ne primijetiti potrebitoga.

Sanjam Crkvu koja probleme neće odgađati, nego rješavati. Sanjam Crkvu koja silazi s trona da bi slušala one na dnu. I čije misli neće putem misija krenuti samo jednom godišnje, nego će živjeti svaki dan svoje misijsko poslanje: hrabro naviještati evanđelje i djelatnom ljubavlju prigrliti svako ljudsko biće, ma gdje bilo. Osobito zaštititi najranjivije. Takvu Crkvu sanjam, koja neće glavu pognuti pred zlom i nepravdom koja udara one koji se ne mogu obraniti. To znači „Bogu dati Božje“, a ne samo ići na misu, na duhovnu obnovu i pokazati se u društvu „izabranih“.

Slaveći Dan zahvalnosti, osvješćujemo si s koliko ljubavi i pažnje Gospodin brine o nama. Možda upravo danas trebamo ponovno otvoriti oči za tu brigu. Govori nam o tome i nedjeljno evanđelje u kojem Isus nebesko kraljevstvo uspoređuje sa svadbom. Domaćin poziva uzvanike, no oni ne žele doći, nemaju vremena. Što im - što nama krade vrijeme? Čime smo toliko zaposleni? A prispodoba ide još dalje: neki ne samo da odbijaju poziv, nego zlostavljaju i ubijaju one koji ga prenose.

Pa ako bi se kojem čovjeku možda i moglo, Bogu se ne može sakriti ništa - u tome je ljepota naše vjere. Bog je taj koji vidi svaku dušu, poznaje svakog čovjeka i zna o njemu sve. Za dobrog čovjeka, to nije prijetnja, nego utjeha! Jer tako je umirujuće u tu spoznaju položiti sve svoje muke. Tako je dobro u tu spoznaju - da Bog sve zna, i unatoč svemu tome nas voli - položiti sve svoje povjerenje

Probudimo se iz sna da je sve dobro kad nije i radimo svaki svoj posao da bude. S pravom da budemo Božji sinovi i kćeri nismo dobili pravo vladanja, nego služenja. Onda služimo. I ne bojmo se onih koji bi nam zbog toga najradije ruke slomili. Može se slomiti sve, ali Duh Božji u nama ne.

Vi veliki, molimo vas, ako Gospodina slijedite, spustite se među malene. Ako imate dobrotu Božjega oka u sebi, tražite poput njega malene. I pitajte ih. Prestanite im tumačiti svisoka i pitajte zašto su besposleni, zašto ih nitko ne doživljava, zašto ne mogu, ili zašto ne žele raditi.

Zanimljivo je bilo promatrati kako su na biskupijskom hodočašću ministranata i vjeroučenika u ludbreško svetište Krvi Kristove djeca slagala riječi u poruke Isusu. Igrali su se balonima koji su, prema citatu sv. Carla Acutisa, označavali duše. Sliku Crkve prezentirali su kada su uspijevali balon održati u zraku pomažući jedni drugima. Kada je balon pao, što je značilo grijeh, probušio se i tada su se iz njega po svetištu raspršile riječi na papirićima. Djeca nisu više imala balon za igru (Crkva nije više imala dušu za dizanje u nebo). Ali nije to kraj. Imala su hrpicu papirića. Oni još ne znače ništa, ali mogli bi značiti sve.
Posložili su ih u poruke koje su pročitane u euharistijskom klanjanju. Jedna je molitva glasila: „Oprosti, Isuse, išli smo po krivoj autocesti.“ Autocesti jer riječi su bile razlomljene misli sv. Carla.