Znajući, dakle, da ime nije samo proizvoljan zvuk ili identifikacija, nego izraz smisla i odnosa, što znači kada evanđelist navodi imena apostola? Šimun Petar, Andrija, Jakov, Ivan, Filip, Bartolomej, Toma, Matej, Jakov, Tadej, Šimun i Juda Iškariotski. Jedan je od razloga svjedočanstvo koje se gradi na konkretnim osobama koje su dale svoje živote za evanđelje, a ne na ideji.

Udarcem u prsa u gesti kajanja na početku mise kao da razbijamo štit koji dijeli naše srce od ljekovitosti Božjega pogleda i od osjetljivosti za drugog čovjeka. A ta gesta osim zamaha prema sebi, sadrži i obrnuti, zamah od sebe. Kao da čupam svoje grešno srce i odbacujem iz sebe sve nedostojno, odlučno stavljajući na njegovo mjesto novo srce, budno i spremno kucati iskreno, čisto i vjerno.

Znak križa je poput Božjeg potpisa u nama i oko nas, kao vjerodajnica da smo njegovi i da imamo pristup tajni spasenja.

Biti radostan ne znači uvijek smijati se, nego znači udisati Božji mir, tj. biti smiren. Smiren jer u naše strahove Duh Sveti donosi svoju radost uvijek iznova kada osjeti našu radost zbog njegove prisutnosti. Na nama je samo da ju prihvatimo i pronosimo. „Šaljem vas“, kaže Isus. Šalje nas u stresove našeg vremena nositi mir i radost.

On se ne stidi zvati mojim Ocem. Ja sam Njegov! Ta činjenica lansira me iznad svih teškoća i udaraca, koji će me sigurno okrznuti, ali neće me dotući jer nisam sam. Bog je sa mnom - veća sigurnost ne postoji.

Riječima: „Ako me ljubite“, započinje evanđelje šeste vazmene nedjelje. Što ako Boga ljubimo? Što se mijenja? Nestaje li sve što nas ranjava, vrijeđa, boli? Nestaju li problemi, bolesti, svađe, brige? Ne nestaju, ali u njih idemo s mirom.

„Neka se ne uznemiruje srce vaše!“ Te Božje riječi odjekuju na petu vazmenu nedjelju. Uznemirenost je poput virusa koji napada srce. Stalno smo u napetosti, jedni zbog manjka vremena pa ništa ne stignu, a htjeli bi sve, i više nego je moguće.

Zanimljivo, riječ 'vrata' nema jedninu, postoji samo u množini, i ta posebnost kao da potvrđuje: Ni na kojim vratima nisi sam. Uvijek s nekim i k nekome ulaziš i izlaziš. S kim ja ulazim u prostore intime - svoje i tuđe? Ako je to Isus, onda se sve mijenja na dobro jer s njim se ulazi drugačije: ponizno, dostojanstveno i savjesno, vedro i odvažno, donoseći u svaki susret i odnos dar Kristove nade.

Vjera je poput tehnike mozaika kojom slika ne nastaje na brzinu, nego pomnim slaganjem komadića. Ako nastali prizor promatramo izbliza, uočavamo među kamenčićima pukotine koje narušavaju sklad, ali imamo li vremena malo se udaljiti, sagledati cjelinu, onda pukotine ne vidimo, nego puninu predočene ljepote. Isto je gledamo li samo pojedine razlomljene trenutke Kristova života - ništa ne razumijemo.

Božji pogled milosrđa gleda u naše ruke nadajući se da ćemo razumjeti da smo mu, poput Tome, najbliže u shvaćanju da milosrđe nije samo lijepo, nježno i blago, samo milo srce koje dobrotom isijava, nego čvrsto srce koje za dobrotu izgara. Daje se bez pridržaja, ponizno i požrtvovno, unoseći u sve ljudske nemire, boli i strahove Božji mir, Božju nadu - od koje se može, pa i onda kada boli jako, živjeti radosno i dostojanstveno. To je realnost uskrsne vjere.