Čak sam čitao prije nekoliko dana članak u kojem se tvrdi da je zdravo psovati jer koristi pri ublažavanju boli, jer oslobađa od društvenih kočnica, i svakakva još nevjerojatna naklapanja pročitao sam ispod brojnih naslova koje Google niže na tu temu. Tu kao da se izravno savjetuje: obrati se Zlomu, uzimaj njegov otrov, pod krinkom „olakšavanja“ boli. Zaprepastio sam se količinom uvjeravanja u medijskom prostoru da se ne treba suzdržavati jer taj bezbožni govor, govor protiv Boga i svetinja, govor grijeha i zla, nije čovjeku štetan. I još k tome, da ljudima takvi izrazi više nisu uvredljivi, ne ranjavaju ih.

Znajući, dakle, da ime nije samo proizvoljan zvuk ili identifikacija, nego izraz smisla i odnosa, što znači kada evanđelist navodi imena apostola? Šimun Petar, Andrija, Jakov, Ivan, Filip, Bartolomej, Toma, Matej, Jakov, Tadej, Šimun i Juda Iškariotski. Jedan je od razloga svjedočanstvo koje se gradi na konkretnim osobama koje su dale svoje živote za evanđelje, a ne na ideji.

Udarcem u prsa u gesti kajanja na početku mise kao da razbijamo štit koji dijeli naše srce od ljekovitosti Božjega pogleda i od osjetljivosti za drugog čovjeka. A ta gesta osim zamaha prema sebi, sadrži i obrnuti, zamah od sebe. Kao da čupam svoje grešno srce i odbacujem iz sebe sve nedostojno, odlučno stavljajući na njegovo mjesto novo srce, budno i spremno kucati iskreno, čisto i vjerno.

Znak križa je poput Božjeg potpisa u nama i oko nas, kao vjerodajnica da smo njegovi i da imamo pristup tajni spasenja.

Biti radostan ne znači uvijek smijati se, nego znači udisati Božji mir, tj. biti smiren. Smiren jer u naše strahove Duh Sveti donosi svoju radost uvijek iznova kada osjeti našu radost zbog njegove prisutnosti. Na nama je samo da ju prihvatimo i pronosimo. „Šaljem vas“, kaže Isus. Šalje nas u stresove našeg vremena nositi mir i radost.

On se ne stidi zvati mojim Ocem. Ja sam Njegov! Ta činjenica lansira me iznad svih teškoća i udaraca, koji će me sigurno okrznuti, ali neće me dotući jer nisam sam. Bog je sa mnom - veća sigurnost ne postoji.

Riječima: „Ako me ljubite“, započinje evanđelje šeste vazmene nedjelje. Što ako Boga ljubimo? Što se mijenja? Nestaje li sve što nas ranjava, vrijeđa, boli? Nestaju li problemi, bolesti, svađe, brige? Ne nestaju, ali u njih idemo s mirom.

„Neka se ne uznemiruje srce vaše!“ Te Božje riječi odjekuju na petu vazmenu nedjelju. Uznemirenost je poput virusa koji napada srce. Stalno smo u napetosti, jedni zbog manjka vremena pa ništa ne stignu, a htjeli bi sve, i više nego je moguće.

Zanimljivo, riječ 'vrata' nema jedninu, postoji samo u množini, i ta posebnost kao da potvrđuje: Ni na kojim vratima nisi sam. Uvijek s nekim i k nekome ulaziš i izlaziš. S kim ja ulazim u prostore intime - svoje i tuđe? Ako je to Isus, onda se sve mijenja na dobro jer s njim se ulazi drugačije: ponizno, dostojanstveno i savjesno, vedro i odvažno, donoseći u svaki susret i odnos dar Kristove nade.

Vjera je poput tehnike mozaika kojom slika ne nastaje na brzinu, nego pomnim slaganjem komadića. Ako nastali prizor promatramo izbliza, uočavamo među kamenčićima pukotine koje narušavaju sklad, ali imamo li vremena malo se udaljiti, sagledati cjelinu, onda pukotine ne vidimo, nego puninu predočene ljepote. Isto je gledamo li samo pojedine razlomljene trenutke Kristova života - ništa ne razumijemo.