Vjera je poput tehnike mozaika kojom slika ne nastaje na brzinu, nego pomnim slaganjem komadića. Ako nastali prizor promatramo izbliza, uočavamo među kamenčićima pukotine koje narušavaju sklad, ali imamo li vremena malo se udaljiti, sagledati cjelinu, onda pukotine ne vidimo, nego puninu predočene ljepote. Isto je gledamo li samo pojedine razlomljene trenutke Kristova života - ništa ne razumijemo.

Božji pogled milosrđa gleda u naše ruke nadajući se da ćemo razumjeti da smo mu, poput Tome, najbliže u shvaćanju da milosrđe nije samo lijepo, nježno i blago, samo milo srce koje dobrotom isijava, nego čvrsto srce koje za dobrotu izgara. Daje se bez pridržaja, ponizno i požrtvovno, unoseći u sve ljudske nemire, boli i strahove Božji mir, Božju nadu - od koje se može, pa i onda kada boli jako, živjeti radosno i dostojanstveno. To je realnost uskrsne vjere. 

Dragi čitatelju, imaj ovih dana vremena gledati u svetohranište. Ako ti srce hoće iskočiti da dođe bliže i ostane tu, onda si na tragu Ivana i Petra koji su letjeli k mjestu uskrsnuća. Ako ti pogled tone u jade i tuge, ako gleda u mobitel, na sat jer moraš na posao, u dućan, nekamo, onda zamoli Gospodina da ti otkrije da ti ne gledaš prazan grob, nego ispunjen život! Gledaš život koji više nije moguće degradirati i ljubav koja se ne može prekinuti. U toj spoznaji života Božjega, neka ti je Uskrs sretan!

Poznata poslovica: „Nisu svi ljudi tako hrđavi kao što to hrđav čovjek misli“, dobro proniče suvremene odnose i otkriva još jednu šokantnu istinu Kristove muke. Čavli koji su proboli njegove ruke i noge jesu grijesi, za koje je on dragovoljno platio otkupninu, otkupio nas svojom krvlju, ali ono što i danas peče je hrđavost tih čavala.

„Pitamo se ima li života poslije smrti, a ne pitamo se ima li života prije smrti.“ Zanimljiva misao, pogotovo na tragu 5. korizmene nedjelje. Pred nama je Isusovo čudo oživljavanja čovjeka koji je već četiri dana u grobu. Božja riječ tim događajem želi i nas odvratiti od zatvaranja u grobnice ovoga svijeta. Riječima: „Lazare, izlazi!“ Isus traži naš izlazak iz očaja, iz bezvoljnosti, straha i malodušja. Lazar je danas osobno ime za moju i tvoju nadu, a Isus Lazara u nama ne moli, nego mu zapovijeda: „Izlazi!“ 

Djelo Božje može biti direktna Božja intervencija, zato molimo da se Gospodin proslavi u ozdravljenju bolesnih, ali djelo Božje je i čin čovjeka koji odluči činiti dobro, koji se obrati, povjeruje, koji svoje trpljenje pridružuje Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi.

Nije li već pet do dvanaest u našim životima? Kad bismo znali da Isus i nas čeka tamo gdje nam je teško, gdje boli, gdje se bojimo, gdje smo pali, da nas opravda, očisti i podigne, da osmisli naš život „u duhu i istini“ koju ništa i nitko ne može poljuljati, ne bismo čekali više ni sekunde. Dali bismo mu sada svoj život da zauvijek primimo njegov.

Onime što su na gori preobraženja vidjeli, učenici su toliko bili oduševljeni da su željeli tamo ostati, no morali su se vratiti u svakodnevicu upravo zato što vjera, kršćanski život, nije ekskurzija, Crkva nije agencija, svećenici nisu turistički vodiči koji ljude vode u razgledavanje neviđenih znamenitosti. Svećenik ne propovijeda o nekim dalekim, egzotičnim mjestima i vremenima, nego što je iskusio, svjedoči što proživljava u odnosu sa živim Bogom u svojoj svakodnevici. Crkve nisu atrakcije, nego sveta mjesta Božje prisutnosti, kao i tijela naše braće i sestara koja su hram Duha Božjega. Ne možemo ih pohoditi s vremena na vrijeme u naponu pustolovnog duha, nego ih zavoljeti u svojoj svakodnevici.

Svi se ponekad nalazimo u prostoru i vremenu kriza i teškoća kada još intenzivnije đavao grabi priliku da sve dobro čovjeku ogadi i što dalje ga odmakne od Boga. Kako razlikovati takvu đavolsku napast od kušnje kroz koju Gospodin vodi čovjeka ne bi li ga učvrstio u vjeri, nadi i ljubavi? Jedna lijepa izreka može u tome pomoći: „Đavao zna tvoje ime, ali te zove po tvom grijehu. Bog zna tvoj grijeh, ali te zove po tvom imenu.“

Čovjek koji ozbiljno shvaća Boga mora priznati da neki njegovi zahtjevi nisu lagani. Na tom je tragu Evanđelje iduće nedjelje u kojem Isus, tražeći od svojih učenika veću pravednost, poučava kako se ona očituje, i to na konkretnim primjerima koji se tiču ljutnje, svađe i pomirenja, borbe protiv požude očiju i tijela, govori o preljubu i rastavi te o zakletvi. U nastavku Matejeva evanđelja još ističe neprihvatljivost osvete i traži ljubav prema neprijateljima.
Je li uopće moguće usvojiti sve njegove upute?