Zanimljiva priča kaže kako je đavao tražio ljude ne bi li popunio mjesta u paklu. Neki se čovjek bunio jer je bio uvjeren da je nevin i da mu tu nije mjesto. Govorio je da su drugi ostavljali djecu da umru od gladi, slabije izbacivali iz društva i pravdu dijelili na temelju povlastica. Pripovijedao je kako je vidio ljude koji varaju i kradu, ali je tvrdio da se držao uvijek podalje te da nikada nije učinio ništa zlo. Đavao ga upita: „Jesi li siguran da si sve to vidio?“ „Vlastitim očima!“ opravdavao se čovjek. „I ništa nisi učinio?“ doda đavao. „Ne, baš ništa!“ samouvjereno odgovori čovjek. Đavao se naceri i odredi: „Uđi, prijatelju moj, ovdje je tvoje mjesto!“

Na borilištu stvarnosti savjest kao najpravedniji sudac kazuje da i nebo ima obruč, a put do njega ima propisana načela. Preko reda i tuđih leđa, preko veze i poznanstva, laktarenjem, zaslužiti se može samo prekršaj. Zlorabljenje i manipuliranje tuđom dobrotom ne vodi do ruba raja. Neki će takve pokušaje nazvati kulturom napretka, isticati to kao sposobnost, snalažljivost, ambicioznost i upornost, a one koji drže do poštenja i ne stide se kršćanskih principa, proglasit će naivnima i gubitnicima i ostaviti ih da griju klupu. I neka, jer kršćanin se niti ne bori za tronove svijeta niti ne ište njegove utješne nagrade!

Nakon što mu je leđa okrenuo čovjek koga je zavolio, Isus traži svoje najbliže, one koji su bili spremni stati i ostati uz njega bez obzira na sve. U njih je upro svoj pogled ne bi li ih, na neki način, otrijeznio kazavši: „Ljudima je nemoguće“, no odmah potom i ohrabrio, „ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“
Pitajući se što nama danas znače te riječi, sjetimo se kako ih je anđeo Gabrijel izgovorio Bogorodici u trenutku navještenja: „Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ Uranjanje u listopadsku pobožnost Majci Božjoj osposobljava nas da čistoćom njenoga pogleda zahvalno zaokružimo i prigrlimo sve šarenilo svojih radosti, ali i ranjivosti. Približujući se blatnjavim jesenskim kaljužama, nemojmo i mi postati kaljavi i aljkavi. Ne treba posebno naglašavati kako svijetu malo treba da čovjeku zamaže oči, da ga uvjeri kako nije moguće uspjeti onome tko je dobar i iskren, pošten i vjeran. Koliko smo puta i sami pogledima potonuli pred izazovima da nije moguće preboljeti, oprostiti, pokušati iznova, otarasiti se nevaljalosti, obratiti se od zabluda i vjerovati da Bog ima plan koji je veći od naših želja?

Ljudi vole statistiku, a u tom kontekstu obeshrabrujuće je čuti da se svaki treći brak u nas, a svaki drugi u Europi, raspada. Ali jedno istraživanje pokazalo je kako se kod samo civilno vjenčanih, od 1400 anketiranih, razvelo 50% brakova. Kod crkveno vjenčanih 30%, kod onih gdje muž i žena redovito sudjeluju u nedjeljnom bogoslužju 2%, a kod onih gdje, uz sakramentalni život, supružnici zajedno mole, od 1400 brakova razveo se samo jedan brak.Presudno je, dakle, pitanje želi li čovjek sačuvati svoj brak.

Susreo sam nedavno čovjeka koji prosi, čak ne niti čašu vode, nego praznu flašu. Molio je samo jednu praznu bocu. Danima mi njegovo pogrbljeno tijelo, koje je odavalo znakove bolesti, nije dalo mira. Kao da je plahim i poniznim pogledom pitao kakvo smo mi to postali društvo koje bezbrižno ide dalje. Baca svoje kockice, zbraja svoje šestice i ide dalje. Rijetki se pogledi zaustavljaju na onima što žeđaju za kapljom ljudske dobrote. I još im se s visoka dovikuje: „Čovječe, ne ljuti se!“

Isus sluša. Toliko mu je stalo što se događa u našim mislima da stavlja po strani i svoju muku i smrt, o čemu je želio razgovarati. Toliko ga zanima da se pravi kako ne zna o čemu mi razglabamo, oko čega koplja lomimo, što se ovih dana događa u Varaždinu, u našim župama i obiteljima. Sluša nas. Važno mu je što mi mislimo, što nas muči, s čim se borimo, čime se nadahnjuju naši razgovori i postupci. Apostol Jakov naglašava snažne riječi koje nisu daleko od opisa naše svakodnevice: zavist i svadljivost, ratovi, rivalstva, pohlepe, pohote... Tom nizu mogli bismo nadodati još pokoju materijalizaciju oholosti, poput dvoličnosti, prijevara, psovki ili tračeva. Papa Franjo kaže da osoba koja ogovara radi isto što i terorist: „Prilazi, razgovara s nekim, baca bombu ogovaranja, uništava i tiho odlazi.“

Mnogo je puta Isus u susretu s ljudima izgovorio riječ „idi“ – nakon što ih je izliječio, oslobodio, utješio, ohrabrio, osmislio im život: „Idi i nemoj više griješiti... Idi, vjera te spasila... Idi za mnom.“ Nikada nije rekao: Ne trudi se, ne muči se, ne idi ili odustani. S druge strane, u čudesan i neponovljiv putopis naših života ono ljudsko i svjetovno stalno se trudi upisati: Ne možeš ti to, to je teško, Božji je put prezahtjevan, to je za odlikaše i genijalce, za bolje, jače, zdravije, otpornije, izdržljivije... Sjetimo se ili istražimo u nedjeljnom evanđelju što je na slična odvraćanja Gospodin kazao Petru!
Bog najbolje zna za što su njegovi sinovi i kćeri sposobni! Zato kada promatramo što je sve zabilježila naša nutarnja sprava za mjerenje prevaljenog puta, kada listamo svoje putopise, uzmimo k srcu stranice gdje crno na bijelo stoji posvjedočenje samoga Boga da, dokle god s njime idemo, ne postoji ništa što ne možemo.

Pozornost privlači i zaključak ulomka u kojem svjedoci tog čuda oduševljeno razglašuju: „Dobro je sve učinio!“ Zdravo uho je ono koje dobro čuje i zdrav je jezik onaj koji dobro govori. A mi tako često slušamo sve, samo ne dobro. Sluh kao da nam je namješten na frekvencije što odašilju loše vijesti, a na valovima pesimizma, crne kronike, tračeva i nevaljalosti svih vrsta, za dobrotu tako malo ima sluha i još manje tona. Kao da se tu javljaju šumovi zamuckivanja pa se najlakše prebaciti na druge frekvencije.

Zanimljivo je igrom riječi primijetiti da je mjerna jedinica za frekvenciju herc, doduše u čast zaslužnog fizičara, ali u kajkavskom podneblju svi dobro razumijemo značenje njemačke riječi Hertz.I frekvencija dobra mjeri se jedinicom srca. Koliko srca, toliko dobra! Kako nam je to veličanstveno pokazao Gospodin kome je toliko stalo do izlječenja ljudske okorjelosti da nam je neposredno otvorio neiscrpnu dobrotu svoga Srca koje na najosobitiji, najbliži i najrazumljiviji način progovara u ludbreškom euharistijskom svetištu.

Gospodin skreće pozornost upravo na prijetnje koje ne donosi zlo samo po sebi, nego po ljudskom pristanku na zlo. Ozbiljno moramo shvatiti njegovo upozorenje na licemjerje onih što se smatraju uzornima glede forme koju dosljedno izvršavaju. Njega ne mogu impresionirati slatke riječi i privlačna vanjština jer kao što ljudi vide lica, tako on vidi srca. I žalosti ga to što Boga „narod usnama časti, a srce mu je daleko“ od njega. Stoga i veli: „Iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“

Lako je istraživati svemir, diviti se egzotičnim krajolicima, suosjećati s patnjom ljudi u nerazvijenim zemljama, prigodno počastiti djedove i bake kada čujemo da se slavi njihov dan, letimično prohujati Svetim pismom i njime se busati. Sve je to samo naše zakamuflirano odlaženje od realnosti, gdje, hrvajući se sa svakodnevicom, shvaćamo da svaki uzlet završava na zemlji jer Bog nije čovjeka stvorio s krilima i nije zamislio da leti, već da iz dana u dan živi ljepotu i istinitost težine njegove riječi.
Na to upozorava sv. Franjo Saleški: „Ponekad se toliko trudimo biti dobri anđeli, a propuštamo biti dobri ljudi.“ Ne može čovjek biti anđeo, ali može biti svet. Razlika je u tome što se svetost u muci rađa. Iz temelja položenih u tvrdoću zemlje raste, propinje se k nebu i prkosi vjetrovima vjerno se držeći za svoj križ. U njemu je mudrost što nas čuva od zaletavanja u bestežinsko stanje i težina što nas čini sposobnima da budemo ljudi na svome mjestu.