Druga korizmena nedjelja zaustavlja nas pred prizorom Isusova preobraženja koje je i apostole iznenadilo toliko da nisu znali što bi rekli, prestrašili su se. Često je to i naše iskustvo kada se suočavamo s pravom slikom o sebi, o Bogu, o svojoj okolini, i s lijepim i razočaravajućim životnim situacijama. Možda su zato što strah paralizira učenici poželjeli ostati tu gdje im je dobro, gdje su zaštićeni od mogućih rana, gdje ne treba ništa pretrpjeti, ni za što se boriti.

Treba nam korizma da se suočimo sa srži problema koji nam otkriva bl. Stepinac: „Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga“ - evo epicentra bolesti koja potresa moderni mentalitet! Ravnodušnost prema Bogu! Flegmatičnost prema evanđelju!

Što god i tko god se prepriječio, nema jačega od nebeskog Oca, a on nas bezuvjetno voli. To je naša snaga...Volio bih da si svi osvijestimo tu nenadmašivu snagu Božje ljubavi.

Za razliku od ljudi koji, kada se njih osobno ne tiče, nemaju vremena ni volje o tome razmišljati, Sveto pismo otkriva nam kako Bog razmišlja što je čovjek i kako se svaki, osobito ponižen i odbačen, čovjek njega osobno tiče. To je čovjek kojega je Gospodin u dlanove svoje urezao (Iz 49,16) i tko njega dira, dira mu zjenicu oka (Zah 2,12). To je čovjek čije je suze Bog sabrao u svojem mijehu (Ps 56,9), za kojim je Božji Sin čeznuo (Lk 22,15) i na križu ga zadnjom kapljom krvi otkupio.

Što je to, dragi čitatelji, što ljudi traže i očekuju od krštenja, od vjere, od vjeronauka, od svećenika, od Crkve? Što je to što čovjek želi od svete mise? Što želi čuti u propovijedi? Na koja pitanja ogovore naći u ovom tekstu? Znamo li što tražimo? Jer ako nismo s tim na čisto, ako plutamo kroz život kako nas voda nosi, onda ni ne možemo znati što tražiti ili što činiti kada voda dođe do grla.

Snažno je svjedočanstvo čovjeka koji je, doslovno, pušio Bibliju. Tako se zove i knjiga u kojoj je Wilhelm Buntz opisao svoj život prije i nakon susreta s Božjom riječju. Svesrdno ju preporučam svakome tko imalo dvoji o moći i aktualnosti Božje riječi, svakome tko želi utvrditi svoju vjernost Božjoj riječi i tko pomišlja da je teško biti njezin svjedok.

Zdravlje i mir glavne su čežnje današnjih ljudi, a naše je glavno pitanje može li Isusov odgovor: „Dođite i vidjet ćete“, zadovoljiti njihova traženja.

Ništa ne bih volio više nego da u novoj godini budemo svjedoci otvorenog neba. U našem vremenu ljudi žive zaključani. U neprestanom su strahu da će im netko nauditi, nešto materijalno ukrasti, nešto duhovno oskvrnuti, nešto intimno objaviti, nekako napakostiti. Najčešće takve zločince ne mogu spriječiti zaključana vrata i zatvorena srca, ali može ih spriječiti otvoreno nebo.

Pred Božićem, klečeći u srcu i pameti, što bi se moglo reći, a da ne pokvari ljepotu Božje pažnje prema čovjeku? Sve spoznaje i mudrovanja, svi osjećaji, ideje, planovi i mogućnosti u stavu su svetoga straha i ne daju izustiti ništa osim molitve.

Čuje li se u ozračju „božićne čarolije“, osim u nekoliko crkvenih pjesama koje su snimili popularni glasovi, igdje išta o ženi i mužu bez kojih Božića ne bi bilo. Teško. A važno je osluškivati njihovu poruku jer ona čuva stvarnost Božića. Ni za koju majku njezino dijete nije neka bajkovitost, nego najprisnija realnost proživljena u svim nijansama boli i žrtve, radosti i ljubavi. Marijina je poruka da ništa dobro ne dolazi bez trud(ov)a. Trud za trudom garancija je ljubavi. A Josip, muž pravedan, govori o bespogovornom povjerenju jer ništa dobro ne dolazi bez uporne i strpljive vjernosti.