Pitanje koje si svaki vjernik treba postaviti na početku ovog došašća je hoću li prepoznati Isusa i biti prepoznat kao Njegov, u trenutku njegovog drugog dolaska na zemlju? Kako bismo na to bili spremni važno je vježbati oči svoje duše za prepoznavanje svakodnevnih Kristovih dolazaka. A dolazi nam u Crkvi, u sakramentima, u Bibliji, u našim bližnjima, supruzima, starcima i djeci, rođenima i nerođenima, prijateljima i neprijateljima, u slabima, siromašnima, bolesnima, progonjenima, izbjeglicama, migrantima, našim poslodavcima i zaposlenicima…
Uzaludna je naša proslava Božića i očekivanje njegovog konačnog dolaska, ako u svom vremenu i prostoru nismo spremni za susret s Kristom. Moramo biti budni i pripravni da nam se ne bi dogodilo da ga ne prepoznamo kao i njegovi povijesni suvremenici „k svojima dođe, i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11). A tada neće ni On prepoznati nas.  

Na svetkovinu Krista Kralja za našu Varaždinsku biskupiju započinje jedno novo razdoblje ređenjem trećega po redu varaždinskog biskupa mons. Bože Radoša. Novom biskupu želimo da prepoznajući u Kristu Kralja svega Stvorenja sve vjernike povede prepoznavanju jedinog spasitelja svijeta u čiju se pravednost trebamo pouzdati i po čijem ćemo se milosrđu spasiti.

Postojanost je trajna vjernost Gospodinu u vjeri, ufanju i ljubavi. Ona je vjernost Gospodinu u okolnostima rata i mira, i u okolnostima potresa, gladi i pošasti, i kad nema potresa, gladi i pošasti, i kad nas ljudi hvale zbog naše vjernosti Gospodinu, ali i kad nas zbog toga mrze i progone. U raznim krajevima svijeta kršćani su i danas progonjeni i ubijani zbog svoje vjere u Krista. Iz ove naše perspektive gotovo nam je nevjerojatno da sloboda vjerospovijesti nije zagarantirana svim ljudima današnjice.
Iako nam u našim okolnostima nije ugrožen tjelesni život, postojanost u vjeri itekako nam je potrebna kako bismo odoljeli iskušenjima suvremenog svijeta da zanemarimo ono jedino neprolazno što imamo, a to je duša. Nije lako biti postojan, no Isus nam poručuje: „Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ (Lk 21, 18 – 19)

Nevjera u uskrsnuće može izazvati čudne logične konstrukcije i opravdati sve izbore. Vjerovati u Boga, a ne vjerovati u uskrsnuće značilo bi da je Bog čovjeka, osudio na vječnu smrt, na grob. Vjera u Isusovo uskrsnuće povezana je sa spoznajom o svetosti ljudskog života. Koliki „saduceji“ našega vremena ispovjedaju vjeru u Boga, a istovremeno opravdavaju pobačaj, eutanaziju, eugeniku…

Mnoga se tumačenja ovog evanđeoskog teksta zaustavljaju na tom Isusovom pogledu na Zakeja. U tom pogledu Zakej pronalazi snagu za obraćenje za promjenu vlastitog života. Pogled je to koji dopire do srži, do njegovog bitka, do one zamisli koju Bog ima sa svakim svojim stvorenjem koje Bog naziva dobrim. U Isusovom pogledu Zakej susreće drugačiji pogled od svih onih koji ga okružuju. Isus ga gleda kao Bog koji mu je darovao život iz ljubavi kao što ćemo čuti u prvom čitanju iz knjige mudrosti: „A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu.“ (Mudr 11, 23 – 26) U Isusovom pogledu Zakej prepoznaje iskonski Božji plan za Njega i spremno odgovara na taj plan potpunim zaokretom svog života.

Dok preispitujemo svoj molitveni stav i odnos prema Bogu važno je biti svjestan svoje malenosti i prolaznosti. Zaokupljeni mnogim svakodnevnim aktivnostima i životnim planovima mogli bismo lako pomisliti kako njihovo ostvarenje ovisi samo o nama i našoj zauzetosti. Kako će bez naše aktivnosti i zauzetosti u nekim poslovima izostati dobar rezultat. Kako bez nas neće biti ostvareno ovo ili ono. A dovoljno je postati svjestan kako smo prolazni i kako u jednom trenutku svi naši planovi i nastojanja mogu završiti te da je sve što radimo itekako ovisno o Božjoj milosti. Naš je život u Božjim rukama i ništa nećemo ostvariti bez Njegove podrške.

Pitajući se bi li Isus našao vjere na zemlji da se danas dogodi njegov drugi dolazak važno je da svatko od nas odgovori o svojoj osobnoj vjeri. Koliko sam ja osobno uložio truda upoznati Isusa i njegov nauk, koliko sam proučavao Bibliju, koliko sam se trudio ostvariti osobni odnos s Isusom u molitvi, s kolikom sam upornošću i povjerenjem „dodijavao“ Bogu u svojim molitvama?

Pozvani smo dati Bogu hvalu, a najizvrsniji način da to učinimo je slavljenje sakramenta euharistije. Pitajmo se danas jesmo li iskreno zahvalni kao ozdravljeni Samarijanac ili pak tradicionalisti poput ozdravljenih Židova? U nedjeljama zahvale za Božja dobročinstva pitajmo se kako se odnosimo prema Božjim darovima u plodovima zemlje, jesmo li spremni dijeliti ih s onima koji oskudijevaju? Znam li Bogu dati hvalu za primljena dobročinstva ...?

Tko se prijateljski oslanja na Boga, sretan je što smije Bogu služiti, bez računice o nagradi, priznanjima i pohvalama! Molimo Oca našega za snagu i mudrost u životu da nam ruke budu prepune dobrih djela kojima ćemo dokazati svoju predanost Njegovom planu spasenja, jer on je naš Bog kojeg ljubimo bez primisli.

Bogataš se ne muči zato što je bio bogat nego zato što je koristio svoje zakonito bogatstvo samo za sebe, što nije vidio na pragu svoje kuće Lazara u čirevima, u potrebi za pomoć. Lazar je ostao otvoren za Boga i ljude, a  za svoju nesreću nikoga nije  krivio nego je živio u vjeri da će mu Bog pomoći, da Bog vidi njegovu nevolju. Iz ovog je očito da je Isus na strani siromašnih i bolesnih u svijetu. Bog ne šalje izvanredne znakove kojima ljude prisiljava na vršenje svojih zapovijedi nego im po službenicima Crkve objavljuje svoju riječ kao zajednici vjernika. Isus ne odbacuje bogataše nego ih upozorava da bogatstvo često zatvara čovjeka u sebe samoga, da lomi mostove prema Bogu i bližnjemu.