Pozvani smo dati Bogu hvalu, a najizvrsniji način da to učinimo je slavljenje sakramenta euharistije. Pitajmo se danas jesmo li iskreno zahvalni kao ozdravljeni Samarijanac ili pak tradicionalisti poput ozdravljenih Židova? U nedjeljama zahvale za Božja dobročinstva pitajmo se kako se odnosimo prema Božjim darovima u plodovima zemlje, jesmo li spremni dijeliti ih s onima koji oskudijevaju? Znam li Bogu dati hvalu za primljena dobročinstva ...?

Tko se prijateljski oslanja na Boga, sretan je što smije Bogu služiti, bez računice o nagradi, priznanjima i pohvalama! Molimo Oca našega za snagu i mudrost u životu da nam ruke budu prepune dobrih djela kojima ćemo dokazati svoju predanost Njegovom planu spasenja, jer on je naš Bog kojeg ljubimo bez primisli.

Bogataš se ne muči zato što je bio bogat nego zato što je koristio svoje zakonito bogatstvo samo za sebe, što nije vidio na pragu svoje kuće Lazara u čirevima, u potrebi za pomoć. Lazar je ostao otvoren za Boga i ljude, a  za svoju nesreću nikoga nije  krivio nego je živio u vjeri da će mu Bog pomoći, da Bog vidi njegovu nevolju. Iz ovog je očito da je Isus na strani siromašnih i bolesnih u svijetu. Bog ne šalje izvanredne znakove kojima ljude prisiljava na vršenje svojih zapovijedi nego im po službenicima Crkve objavljuje svoju riječ kao zajednici vjernika. Isus ne odbacuje bogataše nego ih upozorava da bogatstvo često zatvara čovjeka u sebe samoga, da lomi mostove prema Bogu i bližnjemu.

Oslanjamo li se previše na svoje ušteđevine, postignute poslovne uspjehe, kuću, tada više služimo bogatstvu nego Bogu. Isus nas danas opominje da u prikupljanju duhovnog blaga nasljedujemo maštovitost poslovnih ljudi u svijetu, ali da se ne damo zarobiti svjetovnim načinom vrednovanja i življenja. Ako su nam materijalna dobra glavni cilj života ona nam postaju utezi koji nas udaljavaju od čovjeka i Boga. Zato nas današnja liturgija podsjeća na ono najbitnije - životom prema Božjim zapovijedima, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, trebamo težiti da postignemo život vječni. U tom svjetlu trebaju se događati naše misli, riječi i djela. Budimo vjerni sluge Božje.

Isus i danas traži od svojih vjernika da budu znak Božje radosti svima koji bi se htjeli vratiti u očev dom. Uskrsli nas svake nedjelje okuplja na dioništvo te radosti s Bogom koji je milosrdan najprije prema svakome od nas osobno, a onda i prema svim ljudima. U Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u oproštenje grijeha - ne samo svojih nego i tuđih. Da li tu vjeru primjenjujemo i na one koji se klanjaju zlatnom teletu ili su odlutali od kuće očinske? Dajemo li priliku tim ljudima da se približe Očevoj ljubavi? Konačno, raduje li nas pronalazak „izgubljene ovce“, obraćenje izgubljenog sina ili kćeri?

Osluškujući poticaje Duha koji govori kroz glas savjesti i kroz riječ Božju, čitanu i tumačenu u vjerničkoj zajednici, ljudi mogu učiti što je Božja volja i spašavati se njegovom milošću. Luka nam u današnjem evanđelju na Isusovu primjeru nerazumijevanja njegove rodbine i mještana zbog njegovog mesijanskog djelovanja po cijeloj Palestini želi reći da je gotovo normalno biti neshvaćen od nekolicine ili čak i većine ako smo Kristovi sljedbenici. Predbacivali su mu da ih mrzi, a pripisivali su si pravo prednosti nad Isusom. On im je uzvratio da svojim rođacima smatra sve koji zajedno s njime slušaju i vrše riječ Božju. Za njega je važnija Očeva volja od očekivanja obitelji.

Posvijestimo si danas da je poniznost vrlina i u svijetu u kojem danas živimo, zahvalimo Bogu na darovima kojima nas je obdario i gledajmo koga možemo usrećiti lijepom riječi, trenucima razgovora i dobrim djelima koja nama potroše nekoliko sati, a tim ljudima je to neizmjerni dar. Iza nas je zasluženi ljetni odmor za vrijeme kojeg smo možda malo više mislili na svoje potrebe. Prebacimo sada svoju pažnju i kršćansku ljubav na naše bližnje i budimo im svojim ponašanjem odmor za dušu i tijelo. U skromnosti srca budimo radost drugima.

Isus nas sve opominje da nitko nije već sada magijski spašen ili zauvijek isključen iz plana spasenja. Svoj vjernički život trebamo tako živjeti da naša djela budu dostojna Božje dobrote te da i drugi, gledajući nas, požele obratiti se i biti poput nas. Bogu je drago da kao crkvena zajednica i svaki pojedinačno odražavamo Božju dobrotu prema svim ljudima i narodima te se svi jednom nađemo u njegovom kraljevstvu nebeskom. Špancirajmo ovih dana Isusovim stazama i putem koji nam obećavaju vječnu radost i sreću u zajedništvu s Ocem nebeskim.

One koji su se izjasnili za njega Isus nikako ne ovlašćuje da mrze ili zlostavljaju druge članove svoje obitelji, ali traži vjerničku ustrajnost. On nastavlja vršiti svoje poslanje onako kako ga potiče Duh Očev, makar će to i dalje izazivati razdore u obitelji.  Potiče i nas da se ne umorimo i ne uplašimo u svjedočenju vjernosti Bogu, o istini, pravdi, dobru. Nastojimo biti i ostati uz Isusa ma koliko se to drugima činilo besmisleno i nazadno.

Ako u životu ne djelujemo u skladu s primljenim talentima, ne odgovaramo na povjerenje koje nam je Bog iskazao po stvaranju. Bog traži rezultate na iskazano povjerenje, traži od nas odgovor vjernosti i zauzimanja za dobro. Zamislimo se i pokušajmo si odgovoriti koliko smo djelima pokazali i još uvijek pokazujemo svoju pripadnost/vjernost Bogu!