Danas je pohlepa prisutna među ljudima kao životni stav u kojemu je bitno samo ono - imati, biti, ja i moje. Bolesne poslovne ambicije, škrtost, neumjerenost u svim segmentima ljudskih želja i nesposobnost da dijelimo, želja za vlašću, slavom i popularnošću odvode nas u hladan svijet samoće. Što ljudi više imaju, to više žele, a ipak nisu nikada zadovoljni ni sretni. Kad se smisao života svede na posjedovanje razaraju se međuljudski i obiteljski odnosi.

Isus zove na ustrajnost u molitvi te obećava da će dobivati oni koji od Boga nešto traže, a onima koji kucaju na Božju dobrotu bit će otvoreno. Ovim Isus misli da će Bog dati ono što je potrebno moliteljima i onima za koje mole iz perspektive vječnosti, ali ne garantira uslišanje svake pojedinačne želje.

Marija je sjedila do Isusovih nogu i slušala ga. Takav učenički stav podrazumijeva osobno pristajanje uz učitelja i dioništvo u krugu Učiteljevih prijatelja. Ova zgoda je poučna za sve nas u Crkvi, jer svi trebamo slušati prisutnog Gospodina u ovom našem poslijeuskrsnom vremenu. Marija je izabrala najbolji dio te nam želi reći da uz gostoprimstvo ne smijemo zaboraviti na slušanje prisutnog Gospodina.

Isus i nas danas poziva da više činimo dobra djela, a da manje propovijedamo, opominjemo i obećavamo. Riječ Božja, kao i zapovijed ljubavi prema bližnjemu, dovoljno su razumljive svakom vjerniku te ga usmjeravaju na njegovom životnom putu. Trebali bismo je poniznije i dosljednije izvršavati.

Vjerujući da je Isusovim povijesnim nastupom i djelom spasenja sotona u korijenu pobijeđen, a s njime i ljudska zloća, mi radosno prepoznajemo i priznajemo Božje djelovanje u životu svakog čovjeka i zajednice vjernika. U svoje molitve uključimo i ovogodišnje mladomisnike kako bi postali zauzeti i gorljivi radnici u vinogradu Gospodnjem te da im u svijesti neprestano bude prisutna spoznaja za kim su pošli te tko ih šalje propovijedati i svjedočiti za Istinu.

Od Dvanaestorice i svih ljudi koji ga slijede Isus traži dosljedni hod s njim i za njim, bez obaziranja natrag i odgađanja nasljedovanja. Isus poziva, a ne prijeti, ne prisiljava. Poziv na učeničko upiranje pogleda u Učitelja s kojim je Božje kraljevstvo na dohvat ruke. Istina, čovjek je često sklon vratiti se na stari put, želi ostati u nekom svojem svijetu. Bježi od odgovornosti koju donosi nasljedovanje Krista.

Izreći javno svoju vjeru zapravo znači oslobođenje od straha koji nas sputava, koji nas čini nesigurnima i slabima. Pitajmo se danas što bismo Isusu odgovorili na ovo njegovo pitanje, koliko bismo imali snage i hrabrosti javno se priznati njegovim učenikom...

Nakon smrti na križu Isus se uskrsnućem proslavio te učenicima objavljuje novu dimenziju prisutnosti među njima obećavajući im Duha Svetoga koji će ih upućivati u istinu. Otvorit će im srce i pamet da shvate puninu objave u Kristu, kako bi je naviještali ljudima dobre volje iz svih naroda. Pod vodstvom Duha učenici znaju da ljudska povijest ima smisao i da Bog svoj plan spasenja sigurno vodi prema ispunjenju.

Ni jedan dar osobi nije darovan radi osobnog uzdizanja, nego radi dobra zajednice. Važna stvar za uočiti jest i različitost ovih darova: od mudrosti do tumačenja jezika. Svi darovi trebaju obogaćivati zajednicu, a ne biti razlog svađa. Duh Sveti dar je Uskrsloga Krista svojoj zajednici - Crkvi. U tim je darivanjima Duha ustanovio sakrament pomirenja pa možemo reći kako je taj sakrament dar svim vjernicima po kojem se povezujemo s Ocem, stvaramo s Njim poseban odnos prijateljstva. Temelji se na kajanju, praštanju i uspostavi čvrstih veza, kako među ljudima tako i s Bogom. Na nama je koliko ćemo surađivati s darovanim nam Duhom. Ako želimo živjeti od Duha Svetoga, opslužujmo ljubav, ljubimo istinu, čeznimo za jedinstvom. Tako ćemo zadobiti vječnost.

Duh Sveti i vidljiva Crkva, koja je Kristova zaručnica, zovu raspršene vjernike na euharistiju, kao najbitniji događaj u životu kršćanske zajednice, gdje je prisutan proslavljeni Krist. Tako Duh Kristov jača vjernike za nove životne borbe.