Svi mi tražimo isto. Svatko tko čita ove riječi, pa makar i ne htio to priznati, traži vjeru, i ja skupa s vama, svi mi tragamo za istim vrijednostima, ali ne nalazimo svi isto jer su naša traženja previše vezana za ogledalo, kao u početnoj priči, u kojem promatramo sebe i krojimo sve, pa i Boga, prema vlastitim mjerilima. Kada otkrijemo da vjera nije ono što mi hoćemo, nego ono što hoće Bog, možemo slobodno reći da smo našli najvrijednije blago svojih života.

Isus govoreći o Bogu uzima niz primjera iz svakodnevnog života i zaključuje: „Tko ima uši, neka čuje!“ Ne obraća se on samo nekima koji žele čuti, svi ljudi imaju uši! Poanta je u tome da ništa ne ide na silu. Ne može se nikoga natjerati da vjeruje, zato postoji izreka: „Govori o Kristu samo kada te pitaju. Ali živi tako da te se pita za Krista.“ Jedini je vjerodostojan način naviještanja vjerodostojno življenje.

Ako smo vjerni Božjoj riječi, onda ćemo čuti poziv da se zauzmemo za to da nitko više ne pomisli kako svojom prisutnošću gnjavi ili u svojoj potrebi smeta. Moramo promijeniti raširen stav u društvu da je neobično, čak u zadnje vrijeme i čudno, to što je netko bez računice, čisto i jednostavno dobar. Nije to utopija, nego put koji nam pokazuje Gospodin kao izlaz iz praznovjerja i živčanosti, to je realnost Božjih ljudi koji se bore da ne bude više beskućnika na ulicama, kao ni onih koji se na svojim radnim mjestima, među bližnjima, čak i u vlastitim domovima kao beskućnici osjećaju.

Skromni, zahvalni, samozatajni, jednostavni, ljubazni, strpljivi, smireni, marljivi... i ptičice na grani znale bi nastaviti ovaj niz koji karakterizira duhovne divove koje Isus od milja zove malenima.
Dragi čitatelju, osjećaš li se počašćeno prepoznajući se u tim osobinama? Jesi li polaskan i zadovoljan titulom malenoga? Ako je tvoj odgovor potvrdan, onda nisi malen. Ako misliš da si ponizan, da si dobar, da si skroman, da si mučenik, da dovoljno moliš i radiš, ako misliš da dovoljno znaš o Bogu, o životu i svijetu, ako misliš da je Bog zadivljen tvojom vjerom i postupcima, onda te oholost odvukla od Isusovih riječi: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“

Što znači i ta „čaša vode“ kojom trebamo „napojiti malene“? Nije to samo utaživanje tjelesne žeđi jer voda je direktna asocijacija na krštenje, na naš kršćanski život koji treba biti, poput vode, čist i bistar. Dok mi uglavnom samo ponavljamo jedne te iste fraze ili šutimo, Gospodin nas kao svoju Crkvu poziva da se izjasnimo oko presudnih stvari, da raščistimo što je dobro, a što ne, kako valja, a kako ne, da prestanemo tolerirati zlo i izbjegavati prilike u kojima se treba izložiti za naše principe i svetinje. Za tom bistrinom vode najviše žeđaju Božji ljudi.

Vrijeme je da probudimo anđele koje smo uljuljali u san u svojim sredinama i svojim nutrinama. One varaždinske, barokne koji su uvijek u pokretu i nemaju vremena za gubljenje. Za odmor bit će dovoljno vremena – prema misli sv. Leopolda Mandića – u raju!

Koji god posao bio pred nama, gradimo hram Božji u sebi da svatko od nas bude „nujljepši kemauček svijeta“ koji ostavlja za sobom neizbrisiv trag vrijednosti i ljepote, a u čijem srcu stoluje Bog! Neka On, koji je izvor dobrote, dovrši u nama svako dobro djelo koje je započeo!

„Kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Koliko smo puta te riječi izgovorili, i tako smo se na njih navikli da bez kočnice prelete preko usana, a ipak je u srcu i pameti zategnuta ručna – onda kada treba ruku pružiti preko nečije uvrede ili svog ponosa, kada treba u stvarnosti tu molitvu zaživjeti.

Kad bi imao novčanik ili mobitel, Bog bi zasigurno svuda sa sobom nosio naše fotografije i ponosno ih svima pokazivao. On nam danas poručuje kako bi bilo dobro da na razglednicama naših života bude mjesta i za kipec njegove ljubavi, za sliku križa koji će nas „svetim cjelovom“, poput markice na razglednicu, zalijepiti u album Božjega srca.

Za uzdah se veli da je najkraća molitva. To je „ispušni ventil“ koji dolikuje ljudima. Uzdah podsjeća na Božji dah stvaranja, na njegovu stvaralačku riječ, na Gospodina i Životvorca koji je nešto najosobnije i najintimnije između čovjeka i njegova Stvoritelja. Duh Sveti potvrda je neizmjerne ljubavi Božje jer nakon što nam je dao sve, i svoj život do zadnje kaplje krvi, i svoju Majku pod križem, daje nam i svoju dušu, svoga Svetoga Duha, koga Crkva, u neiscrpnom nizu ljepota u kojima ga prepoznaje, imenuje i „razgovorom žalosnih“.