Prvi dan nove godine označen je predivnom slikom i neiscrpnom inspiracijom koju nam pruža evanđelist Luka u Bogorodici koja pohranjuje i u srcu prebire sve događaje vezane za Svetu Obitelj, za Sina Božjega, tim više što na zadnji dan stare godine Crkva razmatra navještaj sv. Ivana o Božjoj Riječi koja se utjelovila i nastanila među nama.
Kakvo je to bilo iznenađenje za ljude na razmeđu vjekova da se u srce jedne skromne žene piše prošlost i budućnost, da se u njemu spaja Stari i Novi zavjet, da u ritmu tog srca zakuca srce Spasitelja. Bilo je to moguće jer ona je dopustila da Duh Sveti u čistoći i jednostavnosti njena života piše svoju posvetu čovječanstvu. U tom smislu Marijino je srce slika Biblije. Stranice Svetog pisma ispisali su ljudi nadahnuti Duhom Božjim, u njima mi prebiremo ono što je Marija prebirala u svom srcu – živom spomenaru Božje ljubavi, živom Pismu Božjem.

Želim vam jednostavnost koja s iskustvom ne stari i vjeru koja se ne boji puta na koji Gospodin zove, bez obzira je li ili nije podloga bijela kao snijeg. On će koracima pridružiti svoju jakost, zato hrabro, da Božić u vašoj blizini bude sretan!

Dosta je pozivanja na ljudske slabosti, strahove, nemoći. Dosta je biti privremeno ljudi, prigodno kršćani. Dosta je pretvaranja i odugovlačenja. Moramo hrabro prekoračiti prag najbjednijega kutka svojega „grunta“ u koji nam Bog dolazi reći da se on nas ne stidi. Zna za sve naše jade, vidi našu prljavštinu i želi to promijeniti. Želi nam donijeti čistu nadu koja se u okrilju Marijine ljubavi i Josipove vjere rađa, ne kao neka ideja ili osjećaj, nego kao Dijete.

Gdje je izlaz iz tame u kojoj i nama visi mač nad glavama, pa se poistovjećujemo s Ivanom Krstiteljem koji je dobro znao da se sve to za čim čeznemo piše velikim slovom On. Zato Ivan iz tamnice Isusa pita: „Jesi li ti On(aj) koji ima doći?“
Isus neobično odgovara: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli.“ Njegov smo odgovor mi. Kako je to čudesno Bog zamislio! Kakvu je čast dao, dragi čitatelju, i tebi i meni u prilici da budemo – ne samo kao glasnici, nego kao svjedoci svega što nam je Bog učinio – njegov odgovor ljudima koji se osjećaju usamljeno i tjeskobno, omalovaženo i izdano, koji u tamnicama ovog svijeta čekaju da netko pokaže da je On uključen u naše živote i da stvarnost njegove ljubavi ne može nitko isključiti, ma kako bio silan i glasan, nametljiv i okrutan.
 

U jednoj šali, prigodnoj i za aktualno Svjetsko prvenstvo i za došašće, prijatelji raspravljaju ima li u raju nogometa. Kako se nisu mogli složiti, dogovore se da će onaj koji prvi umre drugome javiti tu tako važnu stvar. Preminuo je onaj koji je tvrdio da nogometa u nebu nema pa u snu dođe prijatelja obavijestiti da je bio u pravu, i doda: „Ima još nešto, drugu nedjelju si ti na golu!“ Lijepo je biti u pravu, zaključuje autor priče, no jesmo li spremni čuti cijelu istinu i jesmo li spremni za nebesku utakmicu kad god budemo pozvani?

Došašće nije (samo) vrijeme, došašće su ljudi koji imaju vremena jedni za druge. To su ljudi koje je Bog zapalio da nam po njima kaže kako i on nas čeka, i on se nama raduje. To su vjernici koji slave zornice, mole, kaju se i čine dobra djela. Dok se god svi ne vrate doma, te petrolejke ne smijemo ugasiti! Njih pali Crkva zanesena božanskim svjetlom jer je poput Majke Božje poslušala Boga i zanijela Isusa, koji sada dolazi najbliskiji čovjeku.

Da se ne zavaravamo, svi smo mi, htjeli ili ne, siromasi. Makar posjedovali i milijune, svi smo prosjaci Božje i ljudske ljubavi. Jedino je razlika u tome što su neki sretni, a neki ne. Sretni su oni čiji je odgovor potvrdan, koji hoće biti Božji, koji se njegova i svoga siromaštva ne stide.

S prizorima svega što će vjernike zadesiti zbog Isusova imena, otvaraju se mnoga pitanja. Jesu li to naši dani? Osjećamo li u svojem vremenu kako djelovanje Božjeg i čovjekovog protivnika nije igra, da je zlo jako i nije zabavno, iako se često tako šarlatanski predstavlja? Ako osjećamo, jesmo li se dali zastrašiti? Ako ne, jesmo li se dali zavesti učenjima koja promoviraju bezbrižan život? Zar su tako ružna i teška iskustva nužna da bismo svjedočili? Kako to netko može biti ubijen, a da mu ni vlas s glave ne propadne? Kako to Isus misli?

Sv. Irenej rekao je da je slava Božja živi čovjek. Nikakva smrt niti ikoja druga sila ne može biti dokaz o postojanju vječnoga života, nego jedino živi čovjek koji vjeruje u Isusa, koji svojim životom Boga proslavlja. Boga koji je život stvorio i ne može protiv života, ne može protiv sebe.

Ulomak evanđelja prepoznatljiv po Zakeju, čovjeku koji je silno želio vidjeti tko je Isus, približava nas svetkovini Svih svetih – onih koji gledaju Božje lice. Ne samo ova nedjelja, nego sav ljudski život uvodi nas u tu tako dragu proslavu svetosti. Iz iskustva molitve i susretanja s Božjom riječi te iz iskustva ljubavi smijemo reći da je Božja najveća želja čovjekova svetost. Svatko tko voli, čezne biti blizu voljenoga. Zato je najljepšu, upravo svetu želju imao Zakej: vidjeti Isusa. Budući da to nije mogao jer bio je nizak, popeo se na drvo. Kada ga je Isus ugledao, rekao mu je znakovito: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.“