Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

2. nedjelja po Božiću B

Hoće li nova godina biti sretnija?

Božić nam je u srcima, na razmeđu smo godina. Staru smo proživjeli u grču, a pamtit ćemo je po opakoj bolesti i ljudskoj ranjivosti, ali i po dobroti i hrabrosti mnogih koji su se izložili da bi drugima pomogli. Po zaključanim vratima, ali otvorenim srcima! Pamtit ćemo je po napetosti u suprotnostima koja otrježnjuje, kao i Proslov Ivanova Evanđelja 2. nedjelje po Božiću.

Sada dražesni Božić na kakav smo navikli, nad čijim jaslicama mi stojimo i umišljamo si da smo nešto nad, poprima obrise naše stvarnosti. Bez dalekih i egzotičnih osjećanja, a sa stavom strahopoštovanja kada dolazimo, ne više nad, nego pred Boga i čovjeka. Tu više nema pitomih životinjica, štalice, anđela, pastira, kraljeva… A ima „svojih“ koji „ga ne primiše.“ Upravo kroz izražene kontraste ulazimo dublje u razumijevanje Božića koji se događa u tami „među nama“. Često čujemo izjave da tama zapravo ne postoji, da je to samo nedostatak svjetla i sl., na što nije mudro nasjedati.

Tama postoji i uzrok je tolikih spletki, izdaja, i javnih i tajnih ratova među ljudima, tolikih potresnih priča i ljudskih tragedija. Kao u anegdoti o starcu koji je došao u servis za mobitele uvjeren da je njegov pokvaren, no djelatnici su mu ga vratili jer s uređajem je sve bilo u redu. Starac je tada zaplakao rekavši: „Zašto me onda moja djeca ne nazovu.“ Te njegove suze naša su tama koju ne možemo zanijekati i ne smijemo ignorirati.

S druge strane, kaže priča da je liječnik razočarano slijegao ramenima u bolničkoj sobi jer terapija nije pomagala, a djed je bezvoljno ležao kao da se ne želi više boriti. Sutradan se doktor iznenadio kada ga je ugledao nasmijanog! Starac je objasnio da mu je unuk u međuvremenu rekao: „Djede, moraš brzo kući! Trebaš mi! Pokvario mi se bicikl!“ Ne znamo kako je dugo djed još živio, ali znamo da mu je život bio ispunjen svjetlošću.

Hoće li nam nova godina biti takva, sretnija od stare, ne ovisi o tome koliko ćemo u njoj primiti udaraca tame, nego koliko ćemo imati volje uzvratiti svjetlom onima koji su pred nama. Ali ne svjetlom koje dolazi od novogodišnjeg vatrometa, reflektora pozornice, sjaja skupih poklona, ne onim koje blista nakon što krpicama obmana izglancamo vanjštine svojih savjesti. Takvim je svjetlom i prošle godine svijet bio natrpan i zaslijepljen, i nije bila svijetla godina. Hoće li iduća biti, ovisi o tome imamo li hrabrosti iskreno otvoriti srca da se jasno vidi što u njih, poput Majke Božje u realnosti Božića, pohranjujemo i čemu dajemo prostora da raste.

Dao Bog da to bude, u duhu čestitke koja srce grije, na to mlado leto v hiži navek zdravlja i veselja! Dušnog veličenja i greha oproščenja, i mira Božjega najviše!
                                                                                                                  Vlč. Ivica Cujzek