Biblijska nas čitanja ove nedjelje upućuju kako kao Kristovi sljedbenici moramo prepoznati znakove vremena, Božje zahvate u povijesti čovječanstva te se aktivno uključiti u naviještanje Radosne vijesti i širenje djelotvorne ljubavi.

Na Misijsku nedjelju na poseban način trebamo misliti i moliti za ljude koji još nisu upoznali Krista Spasitelja kao i za one koji su svoj život usmjerili u suženju Riječi među njima. Crkva u savjestima vjernika želi pobuditi suodgovornost i zauzetost za djelo evangelizacije.

Prorok Izaija Židovima predstavlja poganskog perzijskog kralja Kira kao Božjeg pomazanika jer ih je oslobodio babilonskog ropstva te im dao slobodu ispovijedanja vjere. Dokaz je to i nama danas da u povijesti našeg spasenja važnu ulogu mogu imati i ljudi za koje baš i ne bismo mogli reći da su istinski Božji miljenici i suradnici. Znamo da Bog „može ravno pisati iskrivljenim crtama“, da za provedbu dobra izabire i one koji su na putu da ga upoznaju ili ga još ni ne poznaju.

Pavao kao najveći misionar Crkve, pišući poslanicu Solunjanima kao prve novozavjetne tekstove predstavlja nam najstariji kršćanski pozdrav – milost i mir, koji nam dolazi od Oca, Sina i Duha Svetoga. Kristovi vjernici kao „novi izabranici Božji“ pozvani su biti kvasac Božjeg kraljevstva među ljudima. Spominje tri temeljne kršćanske kreposti – VJERU bogatu dobrim djelima, NADU koja treba biti čvrsta i postojana te LJUBAV koja se očituje u zauzetosti za dobro. Duh Sveti u svim tim nastojanjima čovjeka ne ostavlja samog nego nas okuplja i daje nam smisao života te nas jača da izdržimo sve nedaće života.

Farizeji i pismoznanci kao da više nemaju strpljenja s Isusovim prijekorima, ne žele slušati savjete ni opomene koje im upućuje. Šalju mu svoje glasnike koji u svojoj lukavosti i podmuklosti Isusu priznaju njegovu nepristranost u tumačenju volje Očeve kao osnovne pravde u ljudskoj zajednici. Isus svojim odgovorom potvrđuje činjenicu da bi države svojim građanima trebale osigurati mir i pravdu. Poziva nas na ispunjenje svojih građanskih obveza prema državi, ali i na poštivanje Božje dominacije i vrhovništva, jer On je jamac pravde i mira.

Postavimo si pitanje koliko smo kao građani spremni izvršavati svoje obveze prema domovini, koliko se zauzimamo za njezin uspjeh i boljitak. Jesu li nam na prvom mjestu privatni interesi u smislu zakidanja države u izvršavanju svojih obveza? Zalažemo li se za etičnost i poštivanje osnovnih ljudska prava? Izdajemo li svoj temeljni poziv za spašavanje čovjeka
?

Vladimir Cesar