Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteDom sv. AnđeleSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaLiturgijski listićNedjeljna poruka
Od:
Do:

31. nedjelja kroz godinu_A

VJERUJEM LI U ŽIVOT VJEČNI?

Liturgijska čitanja ove nedjelje možemo svesti na zajednički nazivnik: vjera u vječni život, vjera u susret s Bogom s onu stranu ovoga života. U prvom čitanju starozavjetni se pobožnik Job osjeća ostavljenim i neshvaćenim i od svojih najmilijih. No, unatoč tome svemu, Jobova je vjera nepokolebljiva, on ne dopušta da se za patnju, nevolju i muku uvijek osuđuje čovjek, nego to ostavlja Božjoj tajni. Istodobno ispovijeda neustrašivu vjeru u Boga izbavitelja, Boga kojega će gledati kad završi ovozemaljski život.

U drugom čitanju Pavao se obraća rimskim kršćanima, sa sigurnošću Isusove otkupiteljske smrti za sve ljude, i to ljude grešnike. To je nada koja ne razočarava. Pavao svjedoči da kršćaninov život koji se oblikuje prema Isusovom životu ne može propasti, da nas Isusova smrt izmiruje s Bogom o kojemu uvijek mislimo da nam želi loše i da će nas upropastiti. Slijediti Isusa znači imati nadu da ćemo biti u Božjoj blizini i nakon zemaljskom života, u kojemu uza svu grešnost, slabost i krhkost trebamo napredovati u dobru.

U odlomku Ivanova evanđelja, govori se o Isusovom obećanju svojim učenicima da nitko tko vjeruje u njega neće propasti nego će uskrsnuti u posljednji dan. Vjerovati u tom kontekstu ne znači samo riječima pristajati uz Isusa, nego i djelima ljubavi i milosrđa prema bližnjima to pokazivati iz dana u dan. Nitko neće biti izgubljen. Ako bismo živjeli iz sigurnosti ove vjere, onda bismo mnogo radosnije živjeli na ovoj zemlji. Ne bi bilo među nama toliko muke, nevolje, strahova, nervoze, ljubomore, smicalica, konkurencije i takmičenja. Ako bismo živjeli s pouzdanjem da nijedan naš čin, nijedno naše dobro djelo nije izgubljeno, premda nije možda viđeno, mi bismo bili blaženiji i sretniji ljudi.

U mjesecu studenom se na poseban način spominjemo i svojih pokojnih. Sve su smrti i odsutnosti naših pokojnih na neki način propovijedi za nas žive. Vjera u Isusa Krista od nas traži da se ne zadržavamo na grobovima, uz smrt, nego da odvažno krenemo u svakodnevno darivanje drugima. Nemamo vremena odgađati opredjeljenje za Isusa jer tako smo samo na gubitku budući smo propustili učiniti mnogo dobra. Moramo se izvući iz očaja i smrtne tame, ne smijemo se povoditi i pristajati na ponude raznovrsnih plašitelja smrtnim strahom koji unose depresiju i prazninu. Vjera nas uči da molimo za druge, ali da ne pomišljamo kako mi „izvlačimo“ iz čistilišta duše i spašavamo ih, nego da u vjeri ostavimo Bogu konačni sud te da sa sigurnošću, nepokolebljivo, živimo plemenit život ovdje na zemlji. Isus nam je objavio da kod našega Oca ima mnogo stanova i On ne želi da itko bude izgubljen. Smrt, bolest, nevolja, gubici, nisu posljednja riječ, nego dio života. Zato nam se valja zauzimati za život i radovati se životu.

Vladimir Cesar