Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteDom sv. AnđeleSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

4. nedjelja kroz godinu C

OSTAJU VJERA, UFANJE I LJUBAV – ALI, NAJVEĆA JE LJUBAV! (Lk 4, 21 - 30)

Drugo nam čitanje danas govori o riječi koja cijelu Isusovu poruku, a to je Ljubav! O njoj su pisali sv. Ivan i sv. Pavao, ali i mnogi drugi umjetnici nadahnjivali su se tijekom povijesti tom tematikom. Pavao u poslanici Korinćanima pjeva hvalospjev ljubavi. Uspoređuje ju sa drugim ljudskim vrlinama i daje joj prednost pred svima. Sve prolazi - samo ljubav ostaje! Ljubav čovjeka čini potpunim, sretnim i vječnim. Uz vjeru i nadu ljubav je božanska vrlina. Pavao nas upozorava da će vjera i nada proći, ali  ljubav će trajati vječno.  On nam opisuje koje su vlastitosti ljubavi jer svjedoci smo kako znamo u kategoriju ljubavi staviti svega i svačega. Ljubav je velikodušna, ne zavidi, nije ljubomorna. Zavist i ljubomora narušavaju istinsku ljubav, kad se žalostimo radi dobra drugoga, kad mu zavidimo na sreći i uspjehu. Zavist od samih početaka ljude udaljava i smeta im da budu sretni.

Za gotovo sve probleme današnjeg čovječanstva možemo svesti na zajednički nazivnik  - na manjak ljubavi. Ona je uvijek opredijeljena za istinu, prihvaća drugoga i drukčijega. Možemo zaključiti da je ljubav čovjekova potreba po samoj naravi. Svi ljudi čeznu za ljubavlju i ona je čovjeku potrebna poput hrane. Ljubiti znači prihvaćati drugoga, razumjeti ga i ne mu suditi. Isus je pokazao da se ljubav može iskusiti kroz drugoga i pozvao je sve ljude na to iskustvo. Prva i najvažnija njegova zapovijed bila je da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio! Da bismo ljubav mogli ostvariti i konkretno provesti u djelo, Krist nam šalje svojega Duha da nas inspirira u našem svakodnevnom odnosu prema bližnjima.

Današnje Evanđelje pokazuje nam kako je jako tanka granica čovjekovog  oduševljenja i radosti zbog kvalitete neke osobe i mržnje prema istoj, koja nas onda potiče na  nasilje. U Nazaretu kao da je one subote sve bilo u znaku napetog iščekivanja što će im Isus drvodjelja propovijedati jer čuli su o njegovim uspjesima i odazivu ljudi u pozivima na obraćenje. Vjerojatno su im njegova čudesna ozdravljenja bolesnih bila privlačnija od njegovih riječi, makar im se većina toga činila čudesnim i nevjerojatnim. Izaija im je navijestio kako će u mesijansko vrijeme gubavi biti izliječeni, hromi će hodati, slijepi će progledali i nijemi će progovoriti, a mrtvi će se probuditi na život.  Dok su se svi pitali što će kod njih učiniti, kako će ih pokušati uvjeriti u svoje poslanje, Isus ih iznenađuje kad im govori i podsjeća ih da je već u vrijeme velikih proroka Ilije i Elizeja bilo velikih čudesa nad strancima, i da proroci nisu dobro došli u svom zavičaju, nego su češće bili prihvaćeni od stranaca, a prezirani od domaćih ljudi. To je prelilo čašu njihova strpljenja, srca su im se ispunila mržnjom te su bili spremni za nasilje, na ubojstvo!

Pitajmo se i mi danas nismo li nekako navikli slušati Isusove riječi, govoriti drugima što trebaju činiti i kako živjeti, čak ih i opominjati, a u našim djelima baš se i ne prepoznaje nasljedovanje njegovih riječi. Kao da sve znamo, ali ne marimo provesti ih u djelo. Božja riječ neka nam iz dana u dan bude uvijek poziv na novi život.
 
Vladimir Cesar