Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

6. nedjelja kroz godinu B

Crkva je obitelj, a ne kozmetički salon

Promatrajući iz distance 3. osobe susret Isusa i gubavca, svatko će iz svojih altruističkih nazora Gospodinu odati priznanje te se empatijski solidarizirati s čovjekom koji vapi za pomoć. Ali gubavčev „možeš“ i Kristov „hoću“ izazov su i našem egu da iz 3. prijeđe u 1. lice kroz potresnost ulaženja u kožu gubavca. Ne radi se o tuđim, nego o priznanju vlastitih rana koje nas peku kao i ožiljci u srcima onih koje smo mi povrijedili. O shvaćanju da su naši prijestupi i sramote zarazni i pogubni. I da trebamo pomoć. To je izazov, taj „možeš“ dodirnuti, slobodno očistiš moje najskrivenije rane. Lako se šepuriti nedodirljivošću, ušminkati nedostatke i osmijehom zaokružiti estetski čar junaštva kojim se dopadljivo promoviramo u društvu. Specijalizirali smo se za uljepšavanje nesavršenosti i vješti smo stručnjaci u površinskom prikrivanju ranjivosti. No svi smo isto ispod kože krvavi, a ključno je pitanje jesmo li, i prije i nakon što make-up s lica i sa srca isperemo, isto ljudi.

Postoji u svakom danu jedan sveti trenutak, obično uvečer dok sve drugo izblijedi, kada čovjek ostane sam sa svojim Bogom i najbližima. Tada sve titule koje je nabrao kroz dan ustuknu pred jednom koja se zove čovjek. Ako nju ne obasjava svjetiljka čiste savjesti koja se pali Kristovim dodirom u molitvi, onda ni voda ni suze ni skupi parfemi ni kozmetički pripravci neće pomoći da zablistamo u dostojanstvu ljudske ljepote, da sačuvamo mir srca i zdravlje vjere. Nemojmo propuštati taj trenutak intimnosti s Bogom. Zamolimo ga da svoje čelo nadnese nad naše rane. On ih hoće očistiti, ali moramo mu dati pristup, ogoliti pred njim dušu, reći iskreno „možeš“, makar znamo da će boljeti, makar je ljepše živjeti u oblacima, smiješ to učiniti, slobodno nas spustiš na zemlju i pošalješ da se - tamo gdje treba - pokažemo kao dosljedni kršćani. Najprije u svome domu i svojoj Crkvi.

Crkva nije parfumerija gdje se ide nabaviti miris koji će dobrotom i iskrenošću popratiti djela koja nisu začeta u čistom srcu. Crkva nije salon gdje se u susretu s Bogom pruža kozmetički tretman za uljepšavanje duše. Crkva je obitelj, a za obitelj se ne šminka, u obitelj se ne dolazi predstavljati kao u kremu društva. Crkva je i majka, a majku bole rane i poznat joj je prljavi veš njena djeteta. Ali on se ne iznosi van, nego se doma pere. Sve se može svijetu dati, ali intima ne. Isto je i iskustvo molitve koja nije puko dotjerivanje duše, nego poriv na služenje. Takvo svjedočanstvo Boga ne ostavlja negdje „vani na samotnim mjestima“, već miomirisom njegove blizine odiše svaki korak čovjeka odlučnog da prestane biti mrlja i bolna rana, a postane čist obraz i ponos svoje obitelji.
 
Vlč. Ivica Cujzek