1. nedjelja došašća C
DOŠAŠĆE - VRIJEME NADANJA U NAŠE OTKUPLJENJE (Lk 21, 25 - 28.34 - 36)
Advent – Dolazak. Što to znači za nas danas? Što i koga u životu očekujemo? Imamo li u sebi adventsko raspoloženje za dolazak Spasitelja, za sebe i cijelo čovječanstvo? Mi, kao kršćani i ljudi, ni u kojem slučaju ne smijemo živjeti od neke lažne i prazne nade. Ne treba nam lažna utjeha. Trebamo se suočiti sa stvarnošću, jer odgovorni smo za naše spasenje. Nikako ne smijemo ispustiti svoju budućnost iz svojih ruku. S nama je Bog i šalje nam svojega Sina Isusa da nas ohrabri u našim aktivnostima u tim nastojanjima. Osnovna karakteristika kršćanstva je život u nadi da će biti dobro, s pogledom u budućnost. Te pozitivne nade nikako se ne smijemo odreći jer to bi značilo da smo se odrekli Isusa.
Čovječanstvo je kroz povijest pokušalo naći spas u samome sebi i u svijetu bez Boga. Sve je bilo okrenuto prema čovjeku. Čovjek je bio vrhunac i kriterij svega postojećeg. Iskustvo nam svjedoči da se u tome nije uspjelo. Čovjek je iskusio svoje granice, dapače i posljedice koje su iz tih utopija proizišle. Kao da se svijet opet nalazi pred izborom. Traže se razna rješenja. Neki se ljudi vraćaju vjeri pa i raznim lažnim religijama da u njima nađu svoje smirenje. Trebamo se iskreno obratiti Bogu koji dolazi čovjeku ususret, koji čovjeka ispunjava i spašava, kojega nam Isus Krist otkriva svojim životom i svojom riječi. Bog je Bog ljubavi i dobrote. On je oslonac svemu dobru i plemenitosti. Kao Božji ljudi trebamo postati odgovorni za sebe i za svijet. Kao da je trebalo proživjeti vrijeme kušnje kad se činilo kako Bog čovjeku nije bio potreban jer sada ulazimo u vrijeme potrebe za Bogom. Tako trebamo doživjeti ovaj Advent koji danas započinjemo. Moramo omogućiti da se Isus porodi u našoj povijesti i u našem životu, u našem srcu. Isus (Bog) je uvijek pred nama, uvijek nas poziva na nešto više, poziva nas prema našem ostvarenju, prema našoj obećanoj zemlji.
Bog dolazi preko skromnih ljudi, preko Marije i Josipa, preko napuštenih, ostavljenih, zatvorenih i ljudi potrebnih naše brige i pomoći. Hoćemo li ga u svim tim ljudima prepoznati kao Božje utjelovljenje? Boga se može spoznati samo na njemu svojstven način – kroz ljubav i dobrotu. Naše bdijenje, na koje nas u evanđelju poziva Isus, jest naše življenje u ljubavi i dobroti, u obavljanju kršćanske zadaće u svijetu kako bi svijet postao prožet Kristovim vrijednostima. Tu našu spremnost na bdijenje možemo svjedočiti odlascima na mise zornice, koje će i ovog došašća biti u većini župa. Živeći tako i ove godine će se dogoditi Božić u nama. U suprotnom bit će to još jedan promašaj. Znakovi Isusovog ponovnog dolaska opisani kao propast starog svijeta, starog čovjeka opominju nas i pozivaju na ozbiljnost. Sigurno da se u nama javlja određeni strah, ali kad smo sigurni u koga smo povjerovali ne izostaje odvažnost jer Isus nas poziva na budnost i molitvu. Tko bdije u dobroti i ljubavi – tome će se Bog objaviti u dubini njegova bića, za čim svaki čovjek čezne (ili bi trebao čeznuti).
Ulazeći u još jedno došašće kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja Božjeg dolaska u naš život trebamo shvatiti da su duhovne vrijednosti bitnije od materijalnih. Mi smo više od onoga što jedemo i proizvodimo, što oblačimo ili posjedujemo. Mi smo jedini od svih stvorenja slika Božja. Samo se u čovjeku Bog utjelovljuje. Isus je prihvatio da bude čovjek pa stoga prihvatimo i mi biti istinska djeca Božja.
Advent – Dolazak. Što to znači za nas danas? Što i koga u životu očekujemo? Imamo li u sebi adventsko raspoloženje za dolazak Spasitelja, za sebe i cijelo čovječanstvo? Mi, kao kršćani i ljudi, ni u kojem slučaju ne smijemo živjeti od neke lažne i prazne nade. Ne treba nam lažna utjeha. Trebamo se suočiti sa stvarnošću, jer odgovorni smo za naše spasenje. Nikako ne smijemo ispustiti svoju budućnost iz svojih ruku. S nama je Bog i šalje nam svojega Sina Isusa da nas ohrabri u našim aktivnostima u tim nastojanjima. Osnovna karakteristika kršćanstva je život u nadi da će biti dobro, s pogledom u budućnost. Te pozitivne nade nikako se ne smijemo odreći jer to bi značilo da smo se odrekli Isusa.
Čovječanstvo je kroz povijest pokušalo naći spas u samome sebi i u svijetu bez Boga. Sve je bilo okrenuto prema čovjeku. Čovjek je bio vrhunac i kriterij svega postojećeg. Iskustvo nam svjedoči da se u tome nije uspjelo. Čovjek je iskusio svoje granice, dapače i posljedice koje su iz tih utopija proizišle. Kao da se svijet opet nalazi pred izborom. Traže se razna rješenja. Neki se ljudi vraćaju vjeri pa i raznim lažnim religijama da u njima nađu svoje smirenje. Trebamo se iskreno obratiti Bogu koji dolazi čovjeku ususret, koji čovjeka ispunjava i spašava, kojega nam Isus Krist otkriva svojim životom i svojom riječi. Bog je Bog ljubavi i dobrote. On je oslonac svemu dobru i plemenitosti. Kao Božji ljudi trebamo postati odgovorni za sebe i za svijet. Kao da je trebalo proživjeti vrijeme kušnje kad se činilo kako Bog čovjeku nije bio potreban jer sada ulazimo u vrijeme potrebe za Bogom. Tako trebamo doživjeti ovaj Advent koji danas započinjemo. Moramo omogućiti da se Isus porodi u našoj povijesti i u našem životu, u našem srcu. Isus (Bog) je uvijek pred nama, uvijek nas poziva na nešto više, poziva nas prema našem ostvarenju, prema našoj obećanoj zemlji.
Bog dolazi preko skromnih ljudi, preko Marije i Josipa, preko napuštenih, ostavljenih, zatvorenih i ljudi potrebnih naše brige i pomoći. Hoćemo li ga u svim tim ljudima prepoznati kao Božje utjelovljenje? Boga se može spoznati samo na njemu svojstven način – kroz ljubav i dobrotu. Naše bdijenje, na koje nas u evanđelju poziva Isus, jest naše življenje u ljubavi i dobroti, u obavljanju kršćanske zadaće u svijetu kako bi svijet postao prožet Kristovim vrijednostima. Tu našu spremnost na bdijenje možemo svjedočiti odlascima na mise zornice, koje će i ovog došašća biti u većini župa. Živeći tako i ove godine će se dogoditi Božić u nama. U suprotnom bit će to još jedan promašaj. Znakovi Isusovog ponovnog dolaska opisani kao propast starog svijeta, starog čovjeka opominju nas i pozivaju na ozbiljnost. Sigurno da se u nama javlja određeni strah, ali kad smo sigurni u koga smo povjerovali ne izostaje odvažnost jer Isus nas poziva na budnost i molitvu. Tko bdije u dobroti i ljubavi – tome će se Bog objaviti u dubini njegova bića, za čim svaki čovjek čezne (ili bi trebao čeznuti).
Ulazeći u još jedno došašće kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja Božjeg dolaska u naš život trebamo shvatiti da su duhovne vrijednosti bitnije od materijalnih. Mi smo više od onoga što jedemo i proizvodimo, što oblačimo ili posjedujemo. Mi smo jedini od svih stvorenja slika Božja. Samo se u čovjeku Bog utjelovljuje. Isus je prihvatio da bude čovjek pa stoga prihvatimo i mi biti istinska djeca Božja.
Vladimir Cesar
