10. nedjelja kroz godinu B
U gužvi
„Ne treba zdravima liječnika“, rekao je Isus u jednoj situaciji, ali svatko ga nekad treba. Kako god bio sposoban, učen, marljiv, vješt, snažan... nitko od nas sam opstati ne može.
Danas često čujemo izjave da netko nekome ne treba. Mladima ne trebaju stari, ženi ne treba muž ni mužu žena, za Crkvu mnogi kažu da im ne treba, duhovno vodstvo, vjeronauk, svećenici... kad bismo stavili na hrpu sve slične izjave, lako bi ispalo da nitko više nikome ne treba u ovom dobu pustoga individualizma, gužve raznih nebitnosti i nemanja vremena ni za što. Ali onda, opet, svakome nekad netko treba, zar ne?
Na tom je tragu i ova životna priča. Liječnik je razočarano slijegao ramenima u bolničkoj sobi. Njegov je pacijent bio jedan starac koji već tjedan dana nije reagirao na lijekove, bezvoljno je ležao kao da se više ne želi boriti za novi dan života. Liječnik nije davao mnogo nade. Sutradan se iznenadio kada je djeda ugledao vesela i nasmijana! Upitao ga je: „Ma, što se to promijenilo od jučer? Zamalo ste nam umrli, ali danas! Otkud tolika promjena?“ Starac je vedro odgovorio: „Imate pravo! Jučer me posjetio moj unuk Damir. Rekao mi je: 'Djede, moraš brzo doći doma! Trebaš mi! Pokvario mi se bicikl!'“
Ne znamo kako je dugo djed nakon toga još živio, ali znamo da mu je život bio ispunjen ljubavlju. Naše se misli sada nakon te priče slažu uz molitvu: Da bar imam ja takvog unuka, sina, ženu, muža, brata, prijatelja… i to je lijepo. Ali trebali bismo prvo moliti: Bože, daj da ja budem takav unuk, takav sin, takva žena ili muž, prijatelj, liječnik, učitelj, svećenik, koji će u ljudima oko sebe, ma kako to bilo iscrpljujuće, buditi svježu nadu i volju za još jedan korak, za novi dan koji će u njihove umorne živote donijeti nešto dobro, koji će im pokazati da su vrijedni i potrebni, da njihova žrtva ima smisla, da su voljeni i važniji od gužve kojom se svi tako često opravdavamo.
Na desetu nedjelju kroz godinu promatramo Isusa u velikoj gužvi. Skupilo se „toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti“. U toj strci jedna njegova gesta čini mi se posebno važna. On je okružio pogledom po onima koji su mu bili blizu i nazvao ih bratom, sestrom i majkom. Svatko tko Boga traži svjestan da ga treba, njegova je obitelj. Bivanjem u Božjem vidokrugu ništa ne gubimo, a dobivamo neizrecivo bogatstvo imanja. Nekoga kada nam je potreban.
Dragi čitatelji, jeste li i vi u gužvi? Kada ste zadnji put to pomislili? Nedavno, zar ne? Pogotovo kada smo u gužvi i kada su u gužvi svi koje trebamo, i pogotovo kada nam na pamet padne suluda ideja da nikoga i ništa ne trebamo, ne udaljavajmo se iz Božjega vidokruga! Približimo mu se sakramentalnim, molitvenim i zajedničarskim koracima. Nemamo što izgubiti!
vlč. Ivica Cujzek
„Ne treba zdravima liječnika“, rekao je Isus u jednoj situaciji, ali svatko ga nekad treba. Kako god bio sposoban, učen, marljiv, vješt, snažan... nitko od nas sam opstati ne može.
Danas često čujemo izjave da netko nekome ne treba. Mladima ne trebaju stari, ženi ne treba muž ni mužu žena, za Crkvu mnogi kažu da im ne treba, duhovno vodstvo, vjeronauk, svećenici... kad bismo stavili na hrpu sve slične izjave, lako bi ispalo da nitko više nikome ne treba u ovom dobu pustoga individualizma, gužve raznih nebitnosti i nemanja vremena ni za što. Ali onda, opet, svakome nekad netko treba, zar ne?
Na tom je tragu i ova životna priča. Liječnik je razočarano slijegao ramenima u bolničkoj sobi. Njegov je pacijent bio jedan starac koji već tjedan dana nije reagirao na lijekove, bezvoljno je ležao kao da se više ne želi boriti za novi dan života. Liječnik nije davao mnogo nade. Sutradan se iznenadio kada je djeda ugledao vesela i nasmijana! Upitao ga je: „Ma, što se to promijenilo od jučer? Zamalo ste nam umrli, ali danas! Otkud tolika promjena?“ Starac je vedro odgovorio: „Imate pravo! Jučer me posjetio moj unuk Damir. Rekao mi je: 'Djede, moraš brzo doći doma! Trebaš mi! Pokvario mi se bicikl!'“
Ne znamo kako je dugo djed nakon toga još živio, ali znamo da mu je život bio ispunjen ljubavlju. Naše se misli sada nakon te priče slažu uz molitvu: Da bar imam ja takvog unuka, sina, ženu, muža, brata, prijatelja… i to je lijepo. Ali trebali bismo prvo moliti: Bože, daj da ja budem takav unuk, takav sin, takva žena ili muž, prijatelj, liječnik, učitelj, svećenik, koji će u ljudima oko sebe, ma kako to bilo iscrpljujuće, buditi svježu nadu i volju za još jedan korak, za novi dan koji će u njihove umorne živote donijeti nešto dobro, koji će im pokazati da su vrijedni i potrebni, da njihova žrtva ima smisla, da su voljeni i važniji od gužve kojom se svi tako često opravdavamo.
Na desetu nedjelju kroz godinu promatramo Isusa u velikoj gužvi. Skupilo se „toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti“. U toj strci jedna njegova gesta čini mi se posebno važna. On je okružio pogledom po onima koji su mu bili blizu i nazvao ih bratom, sestrom i majkom. Svatko tko Boga traži svjestan da ga treba, njegova je obitelj. Bivanjem u Božjem vidokrugu ništa ne gubimo, a dobivamo neizrecivo bogatstvo imanja. Nekoga kada nam je potreban.
Dragi čitatelji, jeste li i vi u gužvi? Kada ste zadnji put to pomislili? Nedavno, zar ne? Pogotovo kada smo u gužvi i kada su u gužvi svi koje trebamo, i pogotovo kada nam na pamet padne suluda ideja da nikoga i ništa ne trebamo, ne udaljavajmo se iz Božjega vidokruga! Približimo mu se sakramentalnim, molitvenim i zajedničarskim koracima. Nemamo što izgubiti!
vlč. Ivica Cujzek
