Svetost ne započinje kada čovjek prekorači prag vječnosti, nego kada odluči da neće gubiti vrijeme na uzaludnosti. Zato je istina da za svetost nije potrebno savršenstvo, potrebna je odlučna vjera, odlučna nada, odlučna ljubav. Jer onaj koji tako odlučno živi, neće si dopustiti da stalno pada u isti grijeh, neće se pomiriti s time da je jače od njega nešto što ga odvaja od smisla i odvlači u sebičnost, u zavist, u ovisnosti, u laž, u očaj, nego će se boriti.

Možda bi današnja bartimejska molitva bila: Učitelju, da ne gledam.

Kako to da čovjek danas smatra da služenje nije u skladu s njegovim dostojanstvom i to ga vrijeđa? Nedavno sam čuo razgovor u kojem su kolege dobronamjerno pokušali uvjeriti nastavnicu da na krivi način shvaća svoj posao. Ne jer radi loše, naprotiv, jer „radi cijelim srcem i previše se daje“. Njima je bilo nepojmljivo to kako ona tvrdi da ne smatra rad u školi poslom, nego pozivom. Mislili su da je njezin stav, želja za služenjem učenicima, ispod časti i htjeli su joj „pomoći“.

Dragi čitatelji, u naponu svojih snaga ne zaboravljajmo odakle nam ta snaga. Sjetimo se kako krv kola u našim žilama ne pitajući nas ništa, a kad se samo malo porežemo, odmah jaučemo svjesni ljudske krhkosti. Što je čovjek? Ništa nemamo bez milosti Božje, a s Božjom milošću imamo sve što trebamo da sveto živimo i skupa s Marijom molimo za milost da postanemo dostojni obećanja Kristovih.

Razmišljam kako se osjećaju ljudi u mojoj blizini. Kako se Bog osjeća u mom domu, u našim obiteljima, u našoj Crkvi? Osjeća li se zapostavljeno? Je li mu dosadno? Je li ljudima on postao naporan?

Nema Isus ništa protiv bogatih i uspješnih ljudi, ali ima sve protiv nepravde, protiv pokvarenih motiva, protiv sebičnih nakana i proračunatosti, protiv onih koji se žele domoći svoga uspjeha, slave i bogatstva preko tuđih leđa, gazeći malene, varajući poštene, iskorištavajući dobre, manipulirajući iskrenima. Tu se radi o nepravdi prema Božjim miljenicima, prema „najmanjima što vjeruju“. To Gospodina pogađa, zato on oštro i odrješito govori o sablazni kao o manifestaciji zla i najgorem obliku povrede Božje milosrdne ljubavi.

Svi smo mi mali u ovom svijetu, a najveći među nama ne nalaze se pod reflektorima, nego u zagrljaju Božjem. Ne dobivaju aplauze, ne pate za pohvalama, njihova imena ne pišu na naslovnicama. Oni se često zovu mama, baka, tata, deda, brat, sestra, susjed, učitelj, župnik... Kako god čovjek bio slab ili nabildan, uvažen ili umišljen ili ponižen, neuk ili načitan, bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan, svaki je čovjek nečije dijete, brat ili sestra, nečiji otac ili majka, prijatelj, susjed, učenik, učitelj... Na kraju sva druga pitanja postanu manje važna ili potpuno nebitna. Zadnje pitanje upravo je to tko je čovjek.

Raskrižja ne postoje zato da bismo pobjegli od teške svakodnevice u neka fantastična okružja koja realnost života nisu dotakla. Križanja u životu postoje zato da u njima čeličimo odlučnost. Danas se cestovna raskrižja zamjenjuju praktičnijim kružnim tokovima. Ljudi isto čine na životnim putovima zamjenjujući križanje koje upućuje na drugoga kružnim tokom koji se vrti oko sebe.

Nije uzaludna poslovica da hrast zbog vihora pušta dublje korijenje. Ponekad su i teškoće dar koji osnažuje i osposobljava za daljnje borbe.
Takvi su Božji ljudi. Oni koji ga ljube i koji ga traže. S njima Bog „surađuje na dobro“, s njima čini čuda. Zato uvijek tražimo Boga i budimo zajedno u ovom svijetu njegova ljepota, njegova vrijednost, njegovo čudo!

Hoćemo li ove godine uopće poći u Ludbreg na hodočašće ili ćemo naći neki izgovor da umirimo svoju savjest? Trebalo bi nas nešto kopkati u savjesti i natjerati da pođemo i pokažemo da je i nama stalo, da smo zahvalni za ljubav Božju, da smo svjesni kako ovisimo o njegovoj milosti, da nam savjesti ne drijemaju, nego smo se spremni odricati i tražiti oproštenje. Trebali bismo poći da možemo doći pred njega znajući da smo se borili protiv svojih slabosti i dali sve od sebe u borbi za svoje čiste savjesti, za svoje duše, za duše svoje braće i sestara, da smo i njima pomagali u tome, a ne otežavali. Trebali bismo poći moliti za njihov i naš miran san na ovom svijetu i naš zajednički sretan put u vječni mir.