Naš se narod voli dičiti atributom marijanski. Volio bih, u skladu s tim, da u našem narodu i Božić bude marijanski, da mu se prilazi brižno i čuva hrabro majčinski. Četvrta nedjelja došašća upravo nam daje Marijin primjer. Ona hita u gorje posjetiti rođakinju. Evo nam jednog oblika proslave Božića - druženje u krugu obitelji, rodbine i prijatelja. Ali kakvo je to druženje Majke Božje? Ona ne čeka da joj se drugi obrate ili poklone, nego trudna hita k njima, i to još u gorje, i donosi im neizmjernu radost. Neće ni nama pasti kruna s glave ako pohitamo nekoga razveseliti, makar to bilo naporno i teško.

„Pišite o radosti, velečasni“, rekli su mi moji župljani kad sam ih pitao što da govorim, o čemu da vam pišem, dragi čitatelji. Iznenadio me najprije taj odgovor, očekivao sam neku zamršeniju temu koja vjernike muči, a ne tako običnu. To sam im pitanje postavio zato što evanđelje treće nedjelje došašća započinje pitanjem mnoštva Ivanu Krstitelju: „Što nam je dakle činiti?“ Ivan konkretno odgovara mnoštvu, carinicima i vojnicima svojega vremena, no mene je zanimalo što bi on, što bi Crkva odgovorila na isto pitanje čovjeku 21. stoljeća.

Često se nama kršćanima prigovara što stalno govorimo o ljubavi, ali o čemu ćemo drugome govoriti ako o ljubavi čitavim svojim bićem i cijelim životom govori Isus Krist?! Od trenutka kada je njegovo srce zakucalo u utrobi Majke do trenutka kada se i zadnjim otkucajem borio za one koje ljubi - za nas - razapet na križu.

Došašće, mnogima najljepše vrijeme u godini, vidno mijenja naše okružje. Rano ujutro mnoge su crkve osvijetljene zbog zornica, ukrašena je javna rasvjeta, svijeće rasvjetljuju lica ukućana, ljudi su darežljiviji, druželjubiviji, misle na dobrobit pomirenja s ljudima i Bogom... Sve ukazuje na to da se ipak, unatoč nemalim grubostima i zlima, nešto lijepo događa u svijetu. Volio bih da je razlog tome svjesnost svijeta o brižnosti u kojoj mu je u prvom Božiću Bog prišao, a svoju vjernost trajno obnavlja svakim novim Božićem i svakim novim dolaženjem čovjeku ususret.

U zahvalnosti Bogu za sve što smo doživjeli i što smo imali snage sve to izdržati, ispraćamo još jednu liturgijsku godinu. Na njezinu kraju pitam se, dragi čitatelji, imate li i vi osjećaj da vrijeme sve brže leti. Ne znam je li taj osjećaj posljedica poodmakle godine rođenja ili je povezan s količinom obaveza ili nečim trećim, no meni se čini kako dan, tjedan, mjesec, prolazi osjetno brže nego prije!

Znamo da život u ovom svijetu nosi mnogo trpljenja. Ali ako se niste zaboravili nadati, dragi čitatelji, dođite u crkvu, stanite pred svetohranište. Promatrajte živoga Boga čija ljubav garantira da još imamo snage. Još se možemo zajedno suprotstaviti mržnji, zlu i nepravdi.

U nedjeljnim čitanjima Božja riječ upućuje nas na dvije žene koje, naizgled, nikome ništa ne mogu pružiti i nitko ih ne doživljava - osim Gospodina koji baš njih postavlja za uzore. Prilika je to da uvidimo kako se siromašan u svijetu može postati na razne načine, najbrže tragom sebičnosti, zato i susrećemo toliko jako siromašnih ljudi - onih koji imaju samo novac. Bogat se, pak, postaje na samo jedan siguran način: prolaziti svijetom noseći Boga u duši.

Svetost ne započinje kada čovjek prekorači prag vječnosti, nego kada odluči da neće gubiti vrijeme na uzaludnosti. Zato je istina da za svetost nije potrebno savršenstvo, potrebna je odlučna vjera, odlučna nada, odlučna ljubav. Jer onaj koji tako odlučno živi, neće si dopustiti da stalno pada u isti grijeh, neće se pomiriti s time da je jače od njega nešto što ga odvaja od smisla i odvlači u sebičnost, u zavist, u ovisnosti, u laž, u očaj, nego će se boriti.

Možda bi današnja bartimejska molitva bila: Učitelju, da ne gledam.

Kako to da čovjek danas smatra da služenje nije u skladu s njegovim dostojanstvom i to ga vrijeđa? Nedavno sam čuo razgovor u kojem su kolege dobronamjerno pokušali uvjeriti nastavnicu da na krivi način shvaća svoj posao. Ne jer radi loše, naprotiv, jer „radi cijelim srcem i previše se daje“. Njima je bilo nepojmljivo to kako ona tvrdi da ne smatra rad u školi poslom, nego pozivom. Mislili su da je njezin stav, želja za služenjem učenicima, ispod časti i htjeli su joj „pomoći“.