Isus nam se daruje kao duhovna hrana u Božjoj riječi i kruhu života. Slušanjem Božje riječi i prihvaćanjem Isusovih djela crpimo snagu i milost za svoje djelovanje u zajednici Kristovih vjernika - Crkvi. Znamo da je euharistija predvođena apostolima, a kasnije biskupima i svećenicima, od prvih kršćanskih vremena bila znak prepoznavanja i temelj zajednice vjernika. Stoga se i mi danas trebamo nazivati zajednicom i biti njezini aktivni članovi. Slaveći nedjeljnu euharistiju zajedno s pastirima Crkve izgrađujemo i učvršćujemo našu zajednicu vjernika.

Nije dovoljno priznati pred drugima da je Isus postojao te da je propovijedao jednakost i ljubav prema Bogu i bližnjemu. Trebamo vjerovati i u djelo provoditi njegove zapovijedi...Vjera je zapravo stalno traženje Boga iz želje da budemo uvijek u njegovoj blizini, zauvijek s Njim.

Sva Božja dobročinstva prema ljudima slave Ga i veličaju, a sva čudesa odgovor su Božji na istinske potrebe ljudi. Važno je shvatiti da se u tom odnosu traži i čovjekova suradnja s Bogom. Čitav je čovjekov život zapravo dar Božji ispunjen njegovim blagoslovom i milošću. Ispunimo život nesebičnom spremnošću pomaganja i sebedarjem za dobro drugih te tako svoju ljudsku nesavršenost obogatimo milošću Božjom težeći k savršenstvu koje ćemo biti dionici u vječnosti kao jedno tijelo i jedan Duh.

Svjedoci smo povijesnih uspjeha naših nogometaša na svjetskom prvenstvu u Rusiji. Kao i oni, sklopimo ruke i recimo Bogu hvala na talentima danim tim mladićima koji su u našem narodu probudili nacionalni ponos i svijet ponovno upozorili da smo neizbrisivo urezani u kartu svijeta. Vatreni su opet zbližili ljude, probudili su veselje u dušama svih nas. Stoga, zajedno s izbornikom Dalićem, zadržimo krunicu u svojim džepovima te izmolimo koju Zdravo Mariju...

Možda i nas, kao nekada proroke, smatraju zanesenjacima i čudacima. Ne smijemo se obeshrabriti. Bog nam nije obećao da će nam biti lako, bezbrižno i ugodno, ali zato je obećao da će uvijek biti s nama – i kad će biti najteže, s nama će nositi naš križ.

Prilika nam je danas ispitati se jesmo li samo prigodni, tradicionalni vjernici s nekom svojom prilagođenom slikom Isusa koji sve oprašta a ništa ne traži, ili pak smo njegovi istinski sljedbenici koje svaka njegova riječ uvijek iznova uznemiruje i potiče na promjenu te usmjerava naš pogled na svijet Božjim očima, usmjeravajući naš život na Kristov put.

Jairova vjera ostaje putokaz i danas svakom roditelju na koji način treba uspostaviti odnos sa Gospodinom, te kako taj odnos postaje temelj roditeljske odgovornosti i skrbi. Samo iz vjere roditelja može niknuti radost za cijelu obitelj, a svakom pojedincu može predstavljati daljnji korak prema sazrijevanju. Samo kroz svjedočanstvo zrele vjere roditelja djeca mogu sazrijevati u cjelovite osobe koje je iznutra zahvatila spasiteljska snaga Kristova.

Što traži danas od nas Sveti Ivan Krstitelj, Zaručnikov prijatelj? Sveti Preteča prstom upire na Isusa Krista i poziva nas da Njega slijedimo i za Njim idemo, da budemo odvažni i dosljedni. Ivan nam kao rijetko koji svetac želi biti vodič Kristu. Molimo danas Ivana Krstitelja posebno za one koji su izgubili nadu, koji su klonuli duhom, koji više nemaju pouzdanja u Boga.

U prispodobi o rastu kraljevstva Božjega u nama, Isus pokazuje kako je važna strpljivost u našemu životu. Velike stvari ne događaju se jednostavno od danas do sutra - one trebaju dugu i dobru pripremu. Tko kasnije želi živjeti dobro u braku i udariti temelj svojoj obitelji, ili osjeća duhovni poziv kao svećenik, redovnik ili redovnica, taj već puno prije tog ostvarenja mora svoj život usmjeravati k tom cilju i tako svemu položiti čvrste temelje. Na tom putu odlučujuću ulogu i doprinos ima obitelj u kojoj djeca po roditeljima doživljavaju brigu za svoj život kao i svjedočanstvo praktične vjere u Boga i povezanosti s Crkvom.

Mi često ljude oko sebe pokušavamo smjestiti u neki svoj svijet, uređen prema našim kriterijima. Pronalazimo izgovore da se brinemo za bližnje, a zapravo želimo odlučivati umjesto njih i tako u njihovim životima zauzimamo mjesto koje nam ne pripada. Da bismo pokazali pažnju i ljubav prema bližnjima nužno se trebamo žrtvovati. Takav način života potiče nas i poziva na prihvaćanje drugih onakvima kakvi jesu, a ne onakvima kakvima bismo ih mi htjeli imati i doživjeti.