Moramo svjedočiti da život ima smisla, da se isplati živjeti u prijateljevanju s Bogom slaveći sakramente. Tako ćemo ozdraviti u duhovnom smislu i progledati.

Svojim primjerom opraštanja onima koji će ga predati vlastima i koji će ga pogubiti, Isus želi reći da su poniznost, služenje potrebnima naše pomoći, nenasilje i poslušnost ispravna sredstva kojima se istinski može promijeniti čovjekovo srce i svijet.

Božju riječ koju čitamo u bogoslužjima trebamo pažljivo slušati, razmišljati o njezinom značenju i poruci u današnjem svijetu. Naša djela uvijek trebamo mjeriti u duhu te Božje riječi.

Ljubav i vjernost bračnih partnera ne nastaju niti se održavaju sami od sebe. Treba ih njegovati nježno i brižno, davati im sve potrebno – baš poput biljaka, koje trebaju kišu, sunce, svjetlost, tamu i vjetar. Međusobno nepovjerenje, nevjera, sebičnost i neodgovornost  su problemi koji izravno ugrožavaju kršćansku obitelj, a samim time i društvo općenito. Raspadanje obitelji često najviše ugrožava djecu jer ona ostaju nekako povezana s oba roditelja, a žive odvojeno. Ona trebaju oba roditelja uvijek i sada, a ne za vikend na jedno poslijepodne …

Apostol Jakov nas u svojoj poslanici opominje na našu obvezu dobrih međuljudskih odnosa te kako stječemo zemaljska dobra i kako se njima služimo. Činjenica je da materijalno bogatstvo nije dovoljno za sreću, ali ono može pomoći da bude više sretnih i zadovoljnih ljudi na ovome svijetu. Nepošteno bogaćenje često ima temelj u zakidanju malih ljudi za osnovna prava. Sjetimo se samo koliko mnoštvo radnika danas u našoj domovini i u svijetu ili ne prima zasluženu plaću ili je ona ispod razine pošteno zarađene plaće. Nažalost ima i poslodavaca koji radnike zakidaju u njihovim primanjima, a istovremeno se javno prikazuju kao veliki donatori u raznim humanitarnim akcijama.

Čovjek u najdramatičnijim trenucima života često nije sposoban prepoznati što mu ti trenuci govore i kuda ga usmjeravaju. Ne prepoznaje ni osobe koje ga upućuju na pravi put. Kako nas Jakov poučava, izvor svega je u našem predanju žudnji, pohlepi, zavisti i častohleplju. Ne dajemo dovoljno mjesta milosrđu, ljubavi, požrtvovnosti i poniznosti.

Isusov put nije privlačan za zemaljske oči, jer tu nas mogu snaći izrugivanja, neshvaćanje, odbačenost. Unatoč svemu tome moramo sa sigurnošću hodati Njegovim putem uvjereni da je taj put jedini koji vodi ka spasenju.

Koliko smo spremni javno se izložiti i svjedočiti istinu? Želimo li pošto poto sačuvati svoj mirni, neranjivi svijet ili smo spremni doživjeti kritike, osude i odbacivanje zbog otvorenog svjedočenja istine?

Istinska čistoća nije u onome što možemo oprati vodom, nego u onome što je Krist oprao svojom žrtvom na križu iz predanja Očevoj volji. Mjerilo naše čistoće je u otvorenosti našeg srca Kristu. Svojim djelima izražavamo svoj unutarnji stav osobne privrženosti Bogu.

Ostati s Isusom ili otići od njega zapravo su slike vjere i nevjere. U duhu evanđelja riječ ostati vezana je uz neku osobu, a ne uz neko mjesto boravka. Stoga Petar u svojoj vjeroispovijesti, kao odgovor Isusu, uzvikuje - kome da idemo, kad ti imaš riječi života vječnoga, ti si Svetac Božji.