11. nedjelja kroz godinu A
Nujljepši kemauček svijeta
Prolazeći zavičajem, uvijek se divim crkvicama na vrhovima zagorskih bregi. Pitam se kako im se dalo. Kako su imali volje? Što je tjeralo čovjeka da sav građevinski materijal ručno ili uz pomoć konja nosi gore gdje nema ni vode ni struje ni ikakvih tehničkih pomagala? Morali su pješačiti satima da bi došli do vrha i onda naporno raditi.
Danas, uz sva tehnička dostignuća, ljudi kao da su izgubili sluh za strpljivo stvaranje, da ne velim da mnogi, svjesno ili ne, razaraju, nesmotreno propuštaju sve dragocjenosti i ljepote koje znače život! I još im je, nerijetko, dosadno. Ili bi htjeli sve odraditi instant rješenjima, na brzinu, postati uspješni, bogati i slavni u trenu.
Danas je svijet pun dobre volje, no mnogo volje nestane kada treba zasukati rukave i primiti se posla. Promišljanje o tome potaknuo je Gospodin u evanđelju 11. nedjelje kroz godinu tražeći ljude koji će biti radnici, a ne glumci. Poput onih koji su na uzvisinama gradili kapelice želeći i na vanjski način izraziti da su Bogu blizu, da s njim žele raditi najprije na sebi, a onda izgrađivati ovaj svijet da bude dobar, plemenit, pošten, pametan, mudar, lijep...
Biti takav radnik na Božjoj njivi ovoga svijeta znači drugima biti dar na radost, na rast! Biti čovjek, u svakom zvanju i poslanju, koji neće malaksati kada se treba popeti na vrh brda, koji neće drugome biti tužibaba, nego zagovornik. Besplatno voljeti i radosno služiti – to je ono što prvo vidim kada pomislim na zagorske težake koji su godinama uporno radili i žrtvovali se, pretrpjeli mnoge žuljeve i vukli teše blatnjave cipele na vrh brda kako bi stvarali nešto vrijedno, nešto lijepo. Taj njihov brigama i trudom izbrazdan, ali nasmijan i vedar obraz, pjesma koja ih je pratila, osjećaj zahvalnosti i srce za drugoga, uz nepokolebljivu vjeru, to je ono glavno što su imali i zašto su uspjeli. Bez glumatanja, jednostavno i hrabro, marljivo i strpljivo.
Bogu ne trebaju kapelice na brdima, nama trebaju, ljudima trebaju kapelice u ljudima! Mi smo sami ta brda na kojima uz pomoć bližnjega raste zdanje koje će dragati nebo. To treba Bog od nas, da budemo njegovi u ovomu svijetu koji će nam se možda i protiviti, koji će nas pokušati i spriječiti, koji nas možda neće shvatiti, koji će nas i razočarati i raniti ili ismijati, pa i kad nam se ne da i nemamo volje i teško je, neka i tada naša srca budu medij radosne vijesti i dom nade za ovaj svijet.
Koji god posao bio pred nama, gradimo hram Božji u sebi da svatko od nas bude „nujljepši kemauček svijeta“ koji ostavlja za sobom neizbrisiv trag vrijednosti i ljepote, a u čijem srcu stoluje Bog! Neka On, koji je izvor dobrote, dovrši u nama svako dobro djelo koje je započeo!
vlč. Ivica Cujzek
Prolazeći zavičajem, uvijek se divim crkvicama na vrhovima zagorskih bregi. Pitam se kako im se dalo. Kako su imali volje? Što je tjeralo čovjeka da sav građevinski materijal ručno ili uz pomoć konja nosi gore gdje nema ni vode ni struje ni ikakvih tehničkih pomagala? Morali su pješačiti satima da bi došli do vrha i onda naporno raditi.
Danas, uz sva tehnička dostignuća, ljudi kao da su izgubili sluh za strpljivo stvaranje, da ne velim da mnogi, svjesno ili ne, razaraju, nesmotreno propuštaju sve dragocjenosti i ljepote koje znače život! I još im je, nerijetko, dosadno. Ili bi htjeli sve odraditi instant rješenjima, na brzinu, postati uspješni, bogati i slavni u trenu.
Danas je svijet pun dobre volje, no mnogo volje nestane kada treba zasukati rukave i primiti se posla. Promišljanje o tome potaknuo je Gospodin u evanđelju 11. nedjelje kroz godinu tražeći ljude koji će biti radnici, a ne glumci. Poput onih koji su na uzvisinama gradili kapelice želeći i na vanjski način izraziti da su Bogu blizu, da s njim žele raditi najprije na sebi, a onda izgrađivati ovaj svijet da bude dobar, plemenit, pošten, pametan, mudar, lijep...
Biti takav radnik na Božjoj njivi ovoga svijeta znači drugima biti dar na radost, na rast! Biti čovjek, u svakom zvanju i poslanju, koji neće malaksati kada se treba popeti na vrh brda, koji neće drugome biti tužibaba, nego zagovornik. Besplatno voljeti i radosno služiti – to je ono što prvo vidim kada pomislim na zagorske težake koji su godinama uporno radili i žrtvovali se, pretrpjeli mnoge žuljeve i vukli teše blatnjave cipele na vrh brda kako bi stvarali nešto vrijedno, nešto lijepo. Taj njihov brigama i trudom izbrazdan, ali nasmijan i vedar obraz, pjesma koja ih je pratila, osjećaj zahvalnosti i srce za drugoga, uz nepokolebljivu vjeru, to je ono glavno što su imali i zašto su uspjeli. Bez glumatanja, jednostavno i hrabro, marljivo i strpljivo.
Bogu ne trebaju kapelice na brdima, nama trebaju, ljudima trebaju kapelice u ljudima! Mi smo sami ta brda na kojima uz pomoć bližnjega raste zdanje koje će dragati nebo. To treba Bog od nas, da budemo njegovi u ovomu svijetu koji će nam se možda i protiviti, koji će nas pokušati i spriječiti, koji nas možda neće shvatiti, koji će nas i razočarati i raniti ili ismijati, pa i kad nam se ne da i nemamo volje i teško je, neka i tada naša srca budu medij radosne vijesti i dom nade za ovaj svijet.
Koji god posao bio pred nama, gradimo hram Božji u sebi da svatko od nas bude „nujljepši kemauček svijeta“ koji ostavlja za sobom neizbrisiv trag vrijednosti i ljepote, a u čijem srcu stoluje Bog! Neka On, koji je izvor dobrote, dovrši u nama svako dobro djelo koje je započeo!
vlč. Ivica Cujzek
