Ptice stanarice

Ovih dana o blagdanu Presvetog Srca Isusova razdragano pjevamo: „U tvome srcu ima mjesta za ljude sve!“ Poetski rečeno, to mjesto ljubavi i sigurnosti za kojim naše duše viču poput malih ptiča koji su ispali iz gnijezda, želi nam Gospodin približiti živopisno opisujući kraljevstvo stvoreno da u njemu čovjek pronađe svoju sreću i mir.

Riječi „dođi kraljevstvo tvoje“ svakodnevno prelaze preko praga naših usana, ali kako da se one udomaće kad su nam nutrine zauzete nečim drugim u čemu je zadržano tako malo od gostoljubivosti koju svjedoči izreka: „Nekada su kuće bile od blata, a srca od zlata.“ Danas se izuvaju cipele kada se ulazi u kuće kako se ne bi zaprljao pod, dok se bez problema nagazi na srce i nanosi blato na ljudsko lice.

Sve dokle to prihvaćamo kao normalnost, naše priče o tome kako bi svijet trebao biti drugačiji, ostaju samo na pragu usana. Želimo li doista kraljevstvu Božjem iskazati dobrodošlicu, svoje interijere moramo preurediti prema dizajnu Isusovih prispodoba. Prelijepa je njegova slika kraljevstva kao zrna gorušice koje je najmanje, a naraste veće od svega povrća.
Uz značaj poniznosti, skromnosti i jednostavnosti koja je najljepši ukras ljudskosti, ova nam prispodoba progovara o strpljenju i upornosti kojom je poduprt središnji motiv Isusove predodžbe: sjena pod kojom se gnijezde ptice nebeske.

Koja je to sjena, otkrivamo kada zazivamo Duha Svetoga oslovljavajući ga riječima „hlade tih“, a ptice su nebeske poput njegovih nadahnuća za kojima čovjek čezne: ljubav, radost, mir, vjernost, dobrota, snaga, nada... To nisu ptice selice koje su divne – kada su tu jer im uvjeti pašu. Takve nisu ptice nebeske jer one kada zagusti ne odlaze. One su stanarice koje traže stalno gnijezdo u našim dušama, u našim obiteljima, u našim zajednicama.

Božja nadahnuća ne ostaju na pragovima, već traže dubine srca; i ne slijeću na prekrižene ruke, nego traže ruke sklopljene na molitvu i otvorene za radišnost, ispružene za davanje i raširene za prihvaćanje. Traže sigurnost dosljednosti da ćemo i mi biti stanarice i stanari - ljudi na mjestu. Uzalud će nebeske ptice doći u naše kuće ako mi tu nismo doma, ako smo mi posvuda, samo ne na svome mjestu, ako pravim stvarima i pravim ljudima u svojim životima ne dajemo mjesta koja zaslužuju.

Za to je potrebno prekoračiti prag sebe, svoje umišljenosti i ponositosti i dati mjesta Duhu Božjem da se udomaći i produhovi nam srca svojim zlatom, kao u nadahnutim Domjanićevim stihovima: „Kaj će meni krov od črepa, kaj će hiža nova, lepa… Da mi dobru reč veliš, da me milo poglediš, iI da sladko se nasmeješ, srce meni zgreješ. Da mi hoćeš srce dati, mi bi bili mam bogati, kak da smo v palači mi, če i krova ni!“

---