12. nedjelja kroz godinu B
Alarm
Iskustvo Isusovih učenika u lađi kojoj prijeti oluja i udaraju je valovi slika je naših života. Lijepo se na nju nadovezuju ove jake riječi nepoznatog autora: „Ne govori Bogu kako je velika tvoja oluja, nego kaži svojoj oluji kako je velik tvoj Bog!“
Lako se s njima poistovjetiti kada se u životu čvrsto držimo na nogama. No kada nas obara silina protivnih vjetrova i sruče se oluje na sve što smo stvarali, kada nas udare porazi i gubici, bolest, izdaja, kleveta, grijeh, bilo koje zlo s kojim se moramo suočiti, onda je teško ostati smiren i s pouzdanjem čekati Gospodina kojemu se „i vjetar i more pokoravaju“.
Snažna je ta evanđeoska slika buđenja usnulog Isusa: „Probude ga i kažu mu: 'Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?' On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: 'Utihni! Umukni!' I smiri se vjetar i nasta velika utiha.“
Isus je učenike prekorio zbog bojažljivosti i slabe vjere. Možda zbog toga neki vjernici, koji bi se htjeli pokazati jakima u vjeri, sami hrle u bitke s nadmoćnim neprijateljima. Neki drugi ne vjeruju da je Isus doista danas živ. Ne nadaju se da on može i hoće zaustaviti naše oluje, samo možda trenutno „spava“. Dakako da izraz „spavati“ trebamo danas shvatiti u prenesenom smislu. Bog ne spava. Bogu ne treba odmor, ljudima odmor treba zbog njihove tjelesne dimenzije. Ljudi spavaju, možda najtvrđe baš oni koji ne žele smetati pa su spremni pustiti da život nosi svoje, bilo dobro, bilo zlo; i oni koji popuštaju požudama zbog kojih sliku stvarnosti ne vide čisto ni jasno.
Trebamo li mi, bilo jer smo jaki ili slabi ili umorni u vjeri, samo čekati da On ustane i zaprijeti zlu našeg vremena? Mislim da to nije dobra taktika. I mi poput učenika trebamo „probuditi Boga“ u svojim životima i u svojim bitkama. Ali kako?
Za početak, osvješćivanjem da ne spava Bog u našim alarmantnim situacijama, nego ćemo mi prespavati život ako bez inicijative čekamo što će se dogoditi, ako često i ne znamo što se događa ili ništa ne poduzimamo da se događa dobro. Oslanjajući se na moderne aplikacije koje znaju, pamte i obavljaju zadaće umjesto nas, navikavamo se i Boga promatrati kao da je uslužni program.
Neka nas te misli potaknu da se i mi aktivno pitamo, poput učenika koji su se pitali „tko li je ovaj“ vidjevši što je Gospodin učinio, o veličini i snazi Božjoj.
Razmišljajmo o tome tko je Bog u našim životima. Razmišljajmo o svojim navikama. Postavimo svoj nutarnji alarm na vrijeme za Boga, na osjećaj za Božje. Navijmo budilicu u vrijeme za molitvu i molimo kao navijeni, intenzivno i ne prestajući. Organizirajmo svoje vrijeme da stignemo na misu, što češće. Upišimo u podsjetnik djela milosrđa prema bližnjima. Probudimo se i pripremimo za izazove našega vremena!
vlč. Ivica Cujzek
Iskustvo Isusovih učenika u lađi kojoj prijeti oluja i udaraju je valovi slika je naših života. Lijepo se na nju nadovezuju ove jake riječi nepoznatog autora: „Ne govori Bogu kako je velika tvoja oluja, nego kaži svojoj oluji kako je velik tvoj Bog!“
Lako se s njima poistovjetiti kada se u životu čvrsto držimo na nogama. No kada nas obara silina protivnih vjetrova i sruče se oluje na sve što smo stvarali, kada nas udare porazi i gubici, bolest, izdaja, kleveta, grijeh, bilo koje zlo s kojim se moramo suočiti, onda je teško ostati smiren i s pouzdanjem čekati Gospodina kojemu se „i vjetar i more pokoravaju“.
Snažna je ta evanđeoska slika buđenja usnulog Isusa: „Probude ga i kažu mu: 'Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?' On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: 'Utihni! Umukni!' I smiri se vjetar i nasta velika utiha.“
Isus je učenike prekorio zbog bojažljivosti i slabe vjere. Možda zbog toga neki vjernici, koji bi se htjeli pokazati jakima u vjeri, sami hrle u bitke s nadmoćnim neprijateljima. Neki drugi ne vjeruju da je Isus doista danas živ. Ne nadaju se da on može i hoće zaustaviti naše oluje, samo možda trenutno „spava“. Dakako da izraz „spavati“ trebamo danas shvatiti u prenesenom smislu. Bog ne spava. Bogu ne treba odmor, ljudima odmor treba zbog njihove tjelesne dimenzije. Ljudi spavaju, možda najtvrđe baš oni koji ne žele smetati pa su spremni pustiti da život nosi svoje, bilo dobro, bilo zlo; i oni koji popuštaju požudama zbog kojih sliku stvarnosti ne vide čisto ni jasno.
Trebamo li mi, bilo jer smo jaki ili slabi ili umorni u vjeri, samo čekati da On ustane i zaprijeti zlu našeg vremena? Mislim da to nije dobra taktika. I mi poput učenika trebamo „probuditi Boga“ u svojim životima i u svojim bitkama. Ali kako?
Za početak, osvješćivanjem da ne spava Bog u našim alarmantnim situacijama, nego ćemo mi prespavati život ako bez inicijative čekamo što će se dogoditi, ako često i ne znamo što se događa ili ništa ne poduzimamo da se događa dobro. Oslanjajući se na moderne aplikacije koje znaju, pamte i obavljaju zadaće umjesto nas, navikavamo se i Boga promatrati kao da je uslužni program.
Neka nas te misli potaknu da se i mi aktivno pitamo, poput učenika koji su se pitali „tko li je ovaj“ vidjevši što je Gospodin učinio, o veličini i snazi Božjoj.
Razmišljajmo o tome tko je Bog u našim životima. Razmišljajmo o svojim navikama. Postavimo svoj nutarnji alarm na vrijeme za Boga, na osjećaj za Božje. Navijmo budilicu u vrijeme za molitvu i molimo kao navijeni, intenzivno i ne prestajući. Organizirajmo svoje vrijeme da stignemo na misu, što češće. Upišimo u podsjetnik djela milosrđa prema bližnjima. Probudimo se i pripremimo za izazove našega vremena!
vlč. Ivica Cujzek
