12. nedjelja kroz godinu B
Je li se Bog umorio?
Slika lađe koju nam predočava evanđelist Marko metafora je u kojoj promatramo svoje životno poslanje. Premda je lađa najsigurnija u luci, nije ona stvorena za to da se usidri u nekoj uvali. Jasan je Božji poziv da se iz prosječnosti otisnemo prema veličanstvenosti njegova poziva, što podrazumijeva prelazak preko mentaliteta plićaka.
Prostor je to u kojem se život podčinjava konformizmu i oportunizmu, brzom uspjehu, lakim rješenjima, površnostima koje samo kratkoročno zadovoljavaju ljudska čeznuća. Promatrajući kako struje ovoga svijeta u njega naplavljuju razne prljavštine i podižu mulj duhovnih i materijalnih trivijalnosti, prepucavanja i tračeva, prijevara i smicalica itd., pitamo se nije li se i Bog umorio od ljudskog muljanja. Zato razumijemo opasku Isusovih učenika kada su se našli u nevolji i neveri: „Zar ne mariš što ginemo?“
Važan trag u nalaženju odgovora otkriva nam igra riječi. Svi takvi gorčinom označeni trenuci događaju se u vremenu ne-volje i (kajkavski) ne-vere. Ne radi se, dakle, o umornom Bogu, nego čovjeku. Mi smo ukopani u plićake koji nam otimaju volju da se borimo i utonuli u strahove koji nam guše vjeru da je Gospodin blizu.
Učitelj nije zaspao, nije se umorio, nego čeka da se mi prenemo iz drijemanja, da se dignemo iz svoje neodlučnosti i rastanemo s muljažama ne bismo li s njim „prešli prijeko“. Jer u plićaku nema prostora za velike lađe, a u Božjem pozivu nema ničega malog. Za Božje poslanje potrebna je veličina. U ljubavi, u hrabrosti, vjernosti i ustrajnosti, pa i u žrtvama - u čovječnosti, a sve to dočarava veličina pučine.
Ona podrazumijeva jasnoću življenja jer valja dobro znati kamo se plovi, inače nema vjetra koji će nas tamo odvesti. Ali velika voda znači i žestoke oluje. Točno je da neprijatelj ljudskih duša udara na svetost i radost života. Obrušava se na istinu hoteći slomiti jedra nade i vesla ljubavi kako bi potopio vjeru u ljudima. Ali točno je i to da naša lađa, naša Crkva, plovi sigurno prema spasenju jer joj je na kormilu Isus Krist kome se i sile vjetrova i mora i zla pokoravaju, jedino čovjek ima s tim problema.
Pokušajmo zamijeniti vesla neodlučnosti veslima povjerenja, a jedra zanovijetanja jedrima molitvene poniznosti. Prihvatimo Božji poziv sa sigurnošću da s njime uvijek pobjeđujemo, i onda kada to ne vidimo, i kada mislimo on ne čuje naše vapaje, i kada se čini da su nevere i nevolje nadmoćne i nemamo snage da im se suprotstavimo. I to je neprijateljska podvala, jer imamo. Imamo Isusa Krista i imamo jedni druge, one koji se neće umoriti kada nas zasjene gorostasi ovoga svijeta. Mi nemamo razloga, a oni itekako imaju razloga drhtati pred kršćaninom koji zna odakle potječe i kamo ide.
Slika lađe koju nam predočava evanđelist Marko metafora je u kojoj promatramo svoje životno poslanje. Premda je lađa najsigurnija u luci, nije ona stvorena za to da se usidri u nekoj uvali. Jasan je Božji poziv da se iz prosječnosti otisnemo prema veličanstvenosti njegova poziva, što podrazumijeva prelazak preko mentaliteta plićaka.
Prostor je to u kojem se život podčinjava konformizmu i oportunizmu, brzom uspjehu, lakim rješenjima, površnostima koje samo kratkoročno zadovoljavaju ljudska čeznuća. Promatrajući kako struje ovoga svijeta u njega naplavljuju razne prljavštine i podižu mulj duhovnih i materijalnih trivijalnosti, prepucavanja i tračeva, prijevara i smicalica itd., pitamo se nije li se i Bog umorio od ljudskog muljanja. Zato razumijemo opasku Isusovih učenika kada su se našli u nevolji i neveri: „Zar ne mariš što ginemo?“
Važan trag u nalaženju odgovora otkriva nam igra riječi. Svi takvi gorčinom označeni trenuci događaju se u vremenu ne-volje i (kajkavski) ne-vere. Ne radi se, dakle, o umornom Bogu, nego čovjeku. Mi smo ukopani u plićake koji nam otimaju volju da se borimo i utonuli u strahove koji nam guše vjeru da je Gospodin blizu.
Učitelj nije zaspao, nije se umorio, nego čeka da se mi prenemo iz drijemanja, da se dignemo iz svoje neodlučnosti i rastanemo s muljažama ne bismo li s njim „prešli prijeko“. Jer u plićaku nema prostora za velike lađe, a u Božjem pozivu nema ničega malog. Za Božje poslanje potrebna je veličina. U ljubavi, u hrabrosti, vjernosti i ustrajnosti, pa i u žrtvama - u čovječnosti, a sve to dočarava veličina pučine.
Ona podrazumijeva jasnoću življenja jer valja dobro znati kamo se plovi, inače nema vjetra koji će nas tamo odvesti. Ali velika voda znači i žestoke oluje. Točno je da neprijatelj ljudskih duša udara na svetost i radost života. Obrušava se na istinu hoteći slomiti jedra nade i vesla ljubavi kako bi potopio vjeru u ljudima. Ali točno je i to da naša lađa, naša Crkva, plovi sigurno prema spasenju jer joj je na kormilu Isus Krist kome se i sile vjetrova i mora i zla pokoravaju, jedino čovjek ima s tim problema.
Pokušajmo zamijeniti vesla neodlučnosti veslima povjerenja, a jedra zanovijetanja jedrima molitvene poniznosti. Prihvatimo Božji poziv sa sigurnošću da s njime uvijek pobjeđujemo, i onda kada to ne vidimo, i kada mislimo on ne čuje naše vapaje, i kada se čini da su nevere i nevolje nadmoćne i nemamo snage da im se suprotstavimo. I to je neprijateljska podvala, jer imamo. Imamo Isusa Krista i imamo jedni druge, one koji se neće umoriti kada nas zasjene gorostasi ovoga svijeta. Mi nemamo razloga, a oni itekako imaju razloga drhtati pred kršćaninom koji zna odakle potječe i kamo ide.
Vlč. Ivica Cujzek
