12. nedjelja kroz godinu C
VJERUJEM LI DA JE ISUS-KRIST, POMAZANIK BOŽJI? (Lk 9, 18-24)
Pavao u poslanici Galačanima dokazuje vjernicima poganskog porijekla dostatnost krsnog pridruženja Kristu za spasenje, poučavajući njihovu životnu povezanost s Kristom po krštenju i vjeri. Bog nas je u svome Sinu na nov način učinio svojim sinovima i kćerima. Tko se krštava, oblači Krista – a to znači svim svojim bićem prihvatiti Božju milosnu naklonost i osloniti se na njegovo spasenje. Krist ih uzima za svoju braću i sestre te na njih prenosi svoju sinovsku povezanost s Ocem nebeskim. Tko se krsnom vjerom pridruži Kristu, pridružuje se i Crkvi kao zajednici krštenih vjernika. Zato u Crkvi nema više podjela na povlaštene Židove i kulturne Grke, na robove i slobodnjake, na muškarce i žene. Krštenici su jedan u Kristu Isusu. Nitko ne gubi svoj osobni identitet pridruženjem Crkvi i Kristu, a svatko dobiva novo dostojanstvo u vjeri - postaje dijete Božje.
Bitno je primijetiti kako Isus u osami moli prije svih važnih događaja za njegovo poslanje. U današnjem Lukinom izvještaju učenici su s njim. On traži od Dvanaestorice da zauzmu konačni stav o njegovom poslanju. Upitao ih je što o njemu govori mnoštvo koje ih slijedi. Znamo da su ga smatrali nekim od poznatih starozavjetnih proroka. Petar je u ime svih apostola ispovjedio vjeru u Isusa kao Pomazanika Božjega.
Dopunjavajući Petrovu ispovijest najavom nasilne smrti, Isus pokazuje da prihvaća uspjehe i poniženja svoga mesijanskog poziva, a od učenika traži da pristaju uz njega ne samo kad čini čudesa nego i kad će biti uzdignut na križ. Bit će odbačen od vjerskih poglavara, nasilno ubijen ali će ga Bog proslaviti uskrsnućem. Petrova unutarnja vjera u Krista, Mesiju njegovim javnim svjedočenjem postaje čvrsta i nepokolebljiva.
Ovaj Isusov izazaov apostolima daje novi smjer njegovom mesijanskom djelovanju, jer se do tada obraćao mnoštvu sunarodnjaka, propovijedajući blizinu kraljevstva Božjega, ozdravljao bolesne, sjedao za stol s bogatima i grešnicima da svima pokaže kako im Bog nudi oproštenje. Od ovog događaja Isus posvećuje pažnju Dvanaestorici koji će mu biti povijesni svjedoci. Upozorava ih da nije dovoljno prepoznavati u njemu Pomazanika Božjeg samo dok čini čudesa, nego i kad umire na križu. Tako, za ono vrijeme sramotna smrt na križu, dobiva novo značenje - postaje znakom spasenja. Ići za Isusom koji nosi križ znači pristajati da zemaljske obaveze, radosti i uspjehe pripisujemo obavezi naše vjernosti Bogu.
Na tom putu Isus nas poziva da se odreknemo samih sebe – da nam je svaki dan na prvom mjestu vječnost, da ne gledamo svoju korist na štetu bližnjih, da u ljubavi prema Kristu i ljudima uključimo sve svoje sposobnosti i spremnost na pomoć. Da Njemu dopustimo neka uđe u naš život, neka nam bude „pravedni gospodar“, kako bismo sve činili i bili za Krista.Tako ćemo postati radosni dobitnici, naslonjeni na Krista!
Izreći javno svoju vjeru zapravo znači oslobođenje od straha koji nas sputava, koji nas čini nesigurnima i slabima. Pitajmo se danas što bismo Isusu odgovorili na ovo njegovo pitanje, koliko bismo imali snage i hrabrosti javno se priznati njegovim učenikom...
Pavao u poslanici Galačanima dokazuje vjernicima poganskog porijekla dostatnost krsnog pridruženja Kristu za spasenje, poučavajući njihovu životnu povezanost s Kristom po krštenju i vjeri. Bog nas je u svome Sinu na nov način učinio svojim sinovima i kćerima. Tko se krštava, oblači Krista – a to znači svim svojim bićem prihvatiti Božju milosnu naklonost i osloniti se na njegovo spasenje. Krist ih uzima za svoju braću i sestre te na njih prenosi svoju sinovsku povezanost s Ocem nebeskim. Tko se krsnom vjerom pridruži Kristu, pridružuje se i Crkvi kao zajednici krštenih vjernika. Zato u Crkvi nema više podjela na povlaštene Židove i kulturne Grke, na robove i slobodnjake, na muškarce i žene. Krštenici su jedan u Kristu Isusu. Nitko ne gubi svoj osobni identitet pridruženjem Crkvi i Kristu, a svatko dobiva novo dostojanstvo u vjeri - postaje dijete Božje.
Bitno je primijetiti kako Isus u osami moli prije svih važnih događaja za njegovo poslanje. U današnjem Lukinom izvještaju učenici su s njim. On traži od Dvanaestorice da zauzmu konačni stav o njegovom poslanju. Upitao ih je što o njemu govori mnoštvo koje ih slijedi. Znamo da su ga smatrali nekim od poznatih starozavjetnih proroka. Petar je u ime svih apostola ispovjedio vjeru u Isusa kao Pomazanika Božjega.
Dopunjavajući Petrovu ispovijest najavom nasilne smrti, Isus pokazuje da prihvaća uspjehe i poniženja svoga mesijanskog poziva, a od učenika traži da pristaju uz njega ne samo kad čini čudesa nego i kad će biti uzdignut na križ. Bit će odbačen od vjerskih poglavara, nasilno ubijen ali će ga Bog proslaviti uskrsnućem. Petrova unutarnja vjera u Krista, Mesiju njegovim javnim svjedočenjem postaje čvrsta i nepokolebljiva.
Ovaj Isusov izazaov apostolima daje novi smjer njegovom mesijanskom djelovanju, jer se do tada obraćao mnoštvu sunarodnjaka, propovijedajući blizinu kraljevstva Božjega, ozdravljao bolesne, sjedao za stol s bogatima i grešnicima da svima pokaže kako im Bog nudi oproštenje. Od ovog događaja Isus posvećuje pažnju Dvanaestorici koji će mu biti povijesni svjedoci. Upozorava ih da nije dovoljno prepoznavati u njemu Pomazanika Božjeg samo dok čini čudesa, nego i kad umire na križu. Tako, za ono vrijeme sramotna smrt na križu, dobiva novo značenje - postaje znakom spasenja. Ići za Isusom koji nosi križ znači pristajati da zemaljske obaveze, radosti i uspjehe pripisujemo obavezi naše vjernosti Bogu.
Na tom putu Isus nas poziva da se odreknemo samih sebe – da nam je svaki dan na prvom mjestu vječnost, da ne gledamo svoju korist na štetu bližnjih, da u ljubavi prema Kristu i ljudima uključimo sve svoje sposobnosti i spremnost na pomoć. Da Njemu dopustimo neka uđe u naš život, neka nam bude „pravedni gospodar“, kako bismo sve činili i bili za Krista.Tako ćemo postati radosni dobitnici, naslonjeni na Krista!
Izreći javno svoju vjeru zapravo znači oslobođenje od straha koji nas sputava, koji nas čini nesigurnima i slabima. Pitajmo se danas što bismo Isusu odgovorili na ovo njegovo pitanje, koliko bismo imali snage i hrabrosti javno se priznati njegovim učenikom...
Vladimir Cesar
