13. nedjelja kroz godinu B
Vidimo se?
Jesu li vaši alarmi dobro radili u prošlom tjednu? Je li ona draga melodija ili ono iritantno zvonjenje učinilo svoje? O tome smo razmišljali na tragu nedjeljnog evanđeoskog ulomka koji govori kako je Isus spavao za vrijeme oluje. Ovih dana u Varaždinu trebalo bi posebno paziti na snagu baterija i ispravnost uređaja koji nas podsjećaju da nešto treba učiniti.
Isusova budilica bili su učenici koji su trebali njegovu pomoć jer našli su se u velikoj nevolji. I u evanđelju koje se naviješta iduće nedjelje Gospodinovu pažnju budi čovjek koji treba njegovu pomoć jer nalazi se u strašnoj situaciji. Kći mu umire. I kad su gotovo svi već bili uvjereni da je prekasno, da je Isus zakasnio jer djevojčica je mrtva, događa se obrat. On joj zapovijeda da ustane i ona prohoda. U tom događaju otkrivamo da Bog nikad ne kasni, samo se njegov dolazak ne poklapa uvijek s našim očekivanjima.
Poticaje te situacije usložnjavaju i svjedoci svega što se zbilo. Pratimo kako Isus otklanja pritiske nepoznatog svijeta koji se gura oko njega, otklanja i odgovaranja poznatog svijeta koji potiče na odustajanje govoreći da se ne isplati mučiti. Miče one koji naricaljkama sebe stavljaju u prvi plan, koji buče velikom ljubavlju i brigom, što se pokazalo lažnim i podrugljivim. Sve to trebalo je, kako kaže evanđelist, izbaciti da bi se mogao dogoditi život. Mnogo to govori o našoj duhovnoj stvarnosti jer smrt nije samo fizička dimenzija. Što mi trebamo izbaciti da bi se mogao u nama dogoditi Božji život, život Božje ljubavi?
I duhom čovjek može umrijeti i prije nego tijelom. Kada digne ruke od vlastitog života, od Boga i bližnjega, kada njime zavlada ravnodušnost, kada oboli od lažljivosti i sebičnosti, kada se prepusti trenutnim užicima i tjelesnim strastima i ne gleda više zdravim očima na svoje stvarne potrebe i istinske bitnosti života. Koji tako brzo i iznenada prođe. A što tada? Što će nam tada značiti sve uzalud potrošeno vrijeme i njegovi užici koji su Bogu, gospodaru života, protivni?
Ponekad se ljudi s umiranjem mire i zato što zbog teških patnji nemaju više nade da im život može donijeti nešto lijepo. A Gospodin u svakoj agoniji, bez obzira na njezin uzrok, dolazi i k nama. On vidi naše muke. U intimnom susretu s njim i mi možemo čuti: „Zapovijedam ti, ustani!“ Bog je naša najvjernija budilica!
Bogu i majci nikad se ne govori: „Ne.“ To su nas učili naši preci koji su jako dobro znali da on nikad ne kasni i ne prazne mu se baterije volje. Zato su vjerno tražili, strpljivo čekali i dočekali pomoć. Kako je i nama ta pomoć potrebna! Zato se ne oglušimo na podsjetnik da pođemo i ovih dana po njihovu tragu k Majci Božjoj Bistričkoj na zavjetno hodočašće Varaždinaca! Vidimo se!
vlč. Ivica Cujzek
Jesu li vaši alarmi dobro radili u prošlom tjednu? Je li ona draga melodija ili ono iritantno zvonjenje učinilo svoje? O tome smo razmišljali na tragu nedjeljnog evanđeoskog ulomka koji govori kako je Isus spavao za vrijeme oluje. Ovih dana u Varaždinu trebalo bi posebno paziti na snagu baterija i ispravnost uređaja koji nas podsjećaju da nešto treba učiniti.
Isusova budilica bili su učenici koji su trebali njegovu pomoć jer našli su se u velikoj nevolji. I u evanđelju koje se naviješta iduće nedjelje Gospodinovu pažnju budi čovjek koji treba njegovu pomoć jer nalazi se u strašnoj situaciji. Kći mu umire. I kad su gotovo svi već bili uvjereni da je prekasno, da je Isus zakasnio jer djevojčica je mrtva, događa se obrat. On joj zapovijeda da ustane i ona prohoda. U tom događaju otkrivamo da Bog nikad ne kasni, samo se njegov dolazak ne poklapa uvijek s našim očekivanjima.
Poticaje te situacije usložnjavaju i svjedoci svega što se zbilo. Pratimo kako Isus otklanja pritiske nepoznatog svijeta koji se gura oko njega, otklanja i odgovaranja poznatog svijeta koji potiče na odustajanje govoreći da se ne isplati mučiti. Miče one koji naricaljkama sebe stavljaju u prvi plan, koji buče velikom ljubavlju i brigom, što se pokazalo lažnim i podrugljivim. Sve to trebalo je, kako kaže evanđelist, izbaciti da bi se mogao dogoditi život. Mnogo to govori o našoj duhovnoj stvarnosti jer smrt nije samo fizička dimenzija. Što mi trebamo izbaciti da bi se mogao u nama dogoditi Božji život, život Božje ljubavi?
I duhom čovjek može umrijeti i prije nego tijelom. Kada digne ruke od vlastitog života, od Boga i bližnjega, kada njime zavlada ravnodušnost, kada oboli od lažljivosti i sebičnosti, kada se prepusti trenutnim užicima i tjelesnim strastima i ne gleda više zdravim očima na svoje stvarne potrebe i istinske bitnosti života. Koji tako brzo i iznenada prođe. A što tada? Što će nam tada značiti sve uzalud potrošeno vrijeme i njegovi užici koji su Bogu, gospodaru života, protivni?
Ponekad se ljudi s umiranjem mire i zato što zbog teških patnji nemaju više nade da im život može donijeti nešto lijepo. A Gospodin u svakoj agoniji, bez obzira na njezin uzrok, dolazi i k nama. On vidi naše muke. U intimnom susretu s njim i mi možemo čuti: „Zapovijedam ti, ustani!“ Bog je naša najvjernija budilica!
Bogu i majci nikad se ne govori: „Ne.“ To su nas učili naši preci koji su jako dobro znali da on nikad ne kasni i ne prazne mu se baterije volje. Zato su vjerno tražili, strpljivo čekali i dočekali pomoć. Kako je i nama ta pomoć potrebna! Zato se ne oglušimo na podsjetnik da pođemo i ovih dana po njihovu tragu k Majci Božjoj Bistričkoj na zavjetno hodočašće Varaždinaca! Vidimo se!
vlč. Ivica Cujzek
