14. nedjelja kroz godinu B
Kilaža duha
U tradiciji ovog dragog kajkavskoga podneblja očuvao se jedan lijep izraz uljudnosti. Naše bake pri susretu s osobom koja je nabrala određen broj kilograma znaju tu vidnu promjenu popratiti blagim riječima: „O, baš si se lepo popravil!“ U jednoj šali u tom smislu popravljena gospođa na kritiku o svojoj težini odgovorila je: „Ljudi sa zlatnim srcem, čeličnim živcima i željeznim karakterom ne mogu biti laki.“ Hvala Bogu na darovima duhovitosti i ljubaznosti koji olakšavaju teške i popravljaju neugodne trenutke s kojima se suočavamo svaki dan.
Gospodin se u svom zavičaju morao suočiti s neugodnim komentarima i nepristojnim osobama, pretrpjeti grube riječi i odbijanje od onih od kojih bi se očekivalo najviše uvažavanja. „Čudio se njihovoj nevjeri“, veli evanđelist i prenosi Isusove riječi: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“
I nas najjače povrijedi nerazumijevanje najbližih. Teško je raditi, boriti se, nadati i voljeti, teško je živjeti bez njihove podrške, a kamoli tek kada se uz sve nedaće mora nositi i teret njihove izdaje. Ni zlatna srca te boli nisu pošteđena. I čelični živci tu pucaju. Čak ni Gospodin „ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika“. Rane su to koje ne zacjeljuju tako lako, neke nikad ne izgube na težini.
Emocionalne ožiljke koje svi nosimo nisu nikome zadali daleki i nepoznati ljudi. Njihove uvrede mogu zaboljeti, ali lako se izliječe. A udarci primljeni od članova obitelji i rodbine, od najbližih suradnika i prijatelja, trajno peku i ne prolaze. Suosjećam s ljudima koji žive u okružju u kojem se psuje i proklinje, koje njihovi najbliži sablažnjavaju, navode na grijeh ili ublažavaju zlo grijeha. Znam kako je teško živjeti s nezahvalnim ljudima koji nemaju osjećaja za drugoga, koji se predaju ovisnostima, kojima ne pada na pamet ideja žrtve, koji ne razumiju riječ dužnost... Znam kako je teško strpljivo moliti za njihovo obraćenje i pružati im svjedočanstvo da se može drugačije, a ne vidjeti pomaka u tom smjeru.
Važno je ne izgubiti vjeru da se svatko od nas može popraviti. I mi možemo biti među onim nemoćnicima koje je Isus ozdravio, samo ako priznamo da jedino on ima moć promijeniti naše slabosti i zaliječiti rane. Neka nam u tome pomogne sjećanje na mudrost naših baka i svjedočanstvo duhovnih divova oko nas. Nema mi ljepšega nego vidjeti kako se ljudi popravljaju nabirući kilažu duhovnosti. Nema dražega nego doći u dom u kojem na vidnom mjestu stoji natpis „U ovoj se kući ne psuje“; sjesti za stol s ljudima koji razgovaraju, šale se i smiju, trpe i plaču zajedno. U čemu je njihova tajna? Nema tajne! Oni zajedno i mole i časte Gospodina u svom zavičaju.
vlč. Ivica Cujzek
U tradiciji ovog dragog kajkavskoga podneblja očuvao se jedan lijep izraz uljudnosti. Naše bake pri susretu s osobom koja je nabrala određen broj kilograma znaju tu vidnu promjenu popratiti blagim riječima: „O, baš si se lepo popravil!“ U jednoj šali u tom smislu popravljena gospođa na kritiku o svojoj težini odgovorila je: „Ljudi sa zlatnim srcem, čeličnim živcima i željeznim karakterom ne mogu biti laki.“ Hvala Bogu na darovima duhovitosti i ljubaznosti koji olakšavaju teške i popravljaju neugodne trenutke s kojima se suočavamo svaki dan.
Gospodin se u svom zavičaju morao suočiti s neugodnim komentarima i nepristojnim osobama, pretrpjeti grube riječi i odbijanje od onih od kojih bi se očekivalo najviše uvažavanja. „Čudio se njihovoj nevjeri“, veli evanđelist i prenosi Isusove riječi: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“
I nas najjače povrijedi nerazumijevanje najbližih. Teško je raditi, boriti se, nadati i voljeti, teško je živjeti bez njihove podrške, a kamoli tek kada se uz sve nedaće mora nositi i teret njihove izdaje. Ni zlatna srca te boli nisu pošteđena. I čelični živci tu pucaju. Čak ni Gospodin „ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika“. Rane su to koje ne zacjeljuju tako lako, neke nikad ne izgube na težini.
Emocionalne ožiljke koje svi nosimo nisu nikome zadali daleki i nepoznati ljudi. Njihove uvrede mogu zaboljeti, ali lako se izliječe. A udarci primljeni od članova obitelji i rodbine, od najbližih suradnika i prijatelja, trajno peku i ne prolaze. Suosjećam s ljudima koji žive u okružju u kojem se psuje i proklinje, koje njihovi najbliži sablažnjavaju, navode na grijeh ili ublažavaju zlo grijeha. Znam kako je teško živjeti s nezahvalnim ljudima koji nemaju osjećaja za drugoga, koji se predaju ovisnostima, kojima ne pada na pamet ideja žrtve, koji ne razumiju riječ dužnost... Znam kako je teško strpljivo moliti za njihovo obraćenje i pružati im svjedočanstvo da se može drugačije, a ne vidjeti pomaka u tom smjeru.
Važno je ne izgubiti vjeru da se svatko od nas može popraviti. I mi možemo biti među onim nemoćnicima koje je Isus ozdravio, samo ako priznamo da jedino on ima moć promijeniti naše slabosti i zaliječiti rane. Neka nam u tome pomogne sjećanje na mudrost naših baka i svjedočanstvo duhovnih divova oko nas. Nema mi ljepšega nego vidjeti kako se ljudi popravljaju nabirući kilažu duhovnosti. Nema dražega nego doći u dom u kojem na vidnom mjestu stoji natpis „U ovoj se kući ne psuje“; sjesti za stol s ljudima koji razgovaraju, šale se i smiju, trpe i plaču zajedno. U čemu je njihova tajna? Nema tajne! Oni zajedno i mole i časte Gospodina u svom zavičaju.
vlč. Ivica Cujzek
