14. nedjelja kroz godinu B
Bogci bistrički
Početak srpnja pred naše oči donosi prizor razočaranog Gospodina koji dolazi u svoj zavičaj gdje zbog bezbožnosti i podrugljivosti vlastite rodbine, susjeda i prijatelja nije mogao činiti čuda. Ipak, i ondje je ozdravio nekoliko nemoćnika koji su, po domaći, svoje bogečke oči v njega vupirali.
Lijepo je što se još u našem kajkavskom zavičaju može čuti domaća materinska riječ koja nas pogotovo dira u srce ovih dana dok nam se pogledi okreću prema našoj Majci Božjoj Bistričkoj. Poput majki i majkica, baki i babica koje su nas podizale, i ona nas je odgajala, i njen nam je brižni pogled uvijek bio naklonjen, i ona je naše riječi vjerno slušala i milim osmijehom dragala našu nadu da će sve biti dobro. I bilo je! Uvijek je, prije ili kasnije, sve izašlo na dobro.
332. put misli Varaždinaca pohrlit će k njoj jer tko ne bi htio da opet bude sve dobro. Naši će se koraci zaputiti utabanom stazom koja je čula toliko molitava, koja je u sebe pohranila bezbroj suza i isto toliko osmijeha. Što je sve te godine gorjelo u dušama naših predaka da su ostajali nepokolebljivo vjerni hodočasničkim koracima? Jedni su zahvaljivali za svoje bogatstvo, dok su drugi oplakivali svoju bokčiju. Ili je bilo obrnuto? Razlike, u biti, nema. Svaki od nas, bio u društvu prvih ili drugih ili zadnjih; bio šepavi, betežni i pomudni ili fletni i preštimani; i gladni i žejni i z prazni žepi, kak i oni penežljivi i siti i zadovoljni; i oni fajni i još fajneši, i oni spamenti i još spametneši, i prefrigani; oni koji imaju velike stroške na na hrptu i na duši, kak i oni koji nemaju ništ; zvali se bogci ili bogatuni – svima je korijen u riječi Bog.
To je gorjelo u dušama naših predaka. Danas kada nas vrebaju neka druga i drugačija bogatstva, ne dajmo da se njihov žar ugasi. Majka Božja Bistrička s njega skida zadah čađe dok na sebe preuzima naše bogečke crnine u kojima joj dolazimo. A natrag nas šalje u bogatstvu svoje nebeske bjeline i rajskog mirisa jer nam pomaže da sve opet bude dobro, da opet nađemo svoje bogatstvo u Bogu.
Prelijepo je to opisao o. Vjenceslav Mihetec, čije riječi neka nam budu poticaj: „Dobri i dragi ljudi, i tak sme Božja bokčija. Biti bogec znači v Bogu biti i Boga v duši i srcu imeti. Ojte zate ove dane na Bistricu. Ojte z Mariju, ona vam bu pomogla Isusa najti i ž njim ostati.“ Pođimo, draga braćo i sestre, samo ne poput onih umišljenika iz Isusovog zavičaja koji su smatrali da ga predobro poznaju i ne trebaju. Nego poput onih najbogatijih nazaretskih - varaždinskih nemoćnika koji se ne stide reći da su bogci bistrički. Koji se ponose svojom Majkom i poput nje imaju hrabrosti priznati da samo dragoga Boga imaju jer shvaćaju da bez njega ništa nemaju.
Vlč. Ivica Cujzek
Početak srpnja pred naše oči donosi prizor razočaranog Gospodina koji dolazi u svoj zavičaj gdje zbog bezbožnosti i podrugljivosti vlastite rodbine, susjeda i prijatelja nije mogao činiti čuda. Ipak, i ondje je ozdravio nekoliko nemoćnika koji su, po domaći, svoje bogečke oči v njega vupirali.
Lijepo je što se još u našem kajkavskom zavičaju može čuti domaća materinska riječ koja nas pogotovo dira u srce ovih dana dok nam se pogledi okreću prema našoj Majci Božjoj Bistričkoj. Poput majki i majkica, baki i babica koje su nas podizale, i ona nas je odgajala, i njen nam je brižni pogled uvijek bio naklonjen, i ona je naše riječi vjerno slušala i milim osmijehom dragala našu nadu da će sve biti dobro. I bilo je! Uvijek je, prije ili kasnije, sve izašlo na dobro.
332. put misli Varaždinaca pohrlit će k njoj jer tko ne bi htio da opet bude sve dobro. Naši će se koraci zaputiti utabanom stazom koja je čula toliko molitava, koja je u sebe pohranila bezbroj suza i isto toliko osmijeha. Što je sve te godine gorjelo u dušama naših predaka da su ostajali nepokolebljivo vjerni hodočasničkim koracima? Jedni su zahvaljivali za svoje bogatstvo, dok su drugi oplakivali svoju bokčiju. Ili je bilo obrnuto? Razlike, u biti, nema. Svaki od nas, bio u društvu prvih ili drugih ili zadnjih; bio šepavi, betežni i pomudni ili fletni i preštimani; i gladni i žejni i z prazni žepi, kak i oni penežljivi i siti i zadovoljni; i oni fajni i još fajneši, i oni spamenti i još spametneši, i prefrigani; oni koji imaju velike stroške na na hrptu i na duši, kak i oni koji nemaju ništ; zvali se bogci ili bogatuni – svima je korijen u riječi Bog.
To je gorjelo u dušama naših predaka. Danas kada nas vrebaju neka druga i drugačija bogatstva, ne dajmo da se njihov žar ugasi. Majka Božja Bistrička s njega skida zadah čađe dok na sebe preuzima naše bogečke crnine u kojima joj dolazimo. A natrag nas šalje u bogatstvu svoje nebeske bjeline i rajskog mirisa jer nam pomaže da sve opet bude dobro, da opet nađemo svoje bogatstvo u Bogu.
Prelijepo je to opisao o. Vjenceslav Mihetec, čije riječi neka nam budu poticaj: „Dobri i dragi ljudi, i tak sme Božja bokčija. Biti bogec znači v Bogu biti i Boga v duši i srcu imeti. Ojte zate ove dane na Bistricu. Ojte z Mariju, ona vam bu pomogla Isusa najti i ž njim ostati.“ Pođimo, draga braćo i sestre, samo ne poput onih umišljenika iz Isusovog zavičaja koji su smatrali da ga predobro poznaju i ne trebaju. Nego poput onih najbogatijih nazaretskih - varaždinskih nemoćnika koji se ne stide reći da su bogci bistrički. Koji se ponose svojom Majkom i poput nje imaju hrabrosti priznati da samo dragoga Boga imaju jer shvaćaju da bez njega ništa nemaju.
Vlč. Ivica Cujzek
