15. nedjelja kroz godinu A
Živčanost i vjera ne idu skupa
Nedavno sam imao priliku popričati s gospodinom koji prodaje Ulične svjetiljke. Vjerujem da svi barem nešto o tom časopisu znamo, nadam se da znamo i podržati njegovu misiju, no čini se da ne znamo svi ono što taj čovjek zna. Njegovo je zapažanje da bi prodaja mogla ići i bolje, ali ljudi su tako napeti i živčani pa ih ne želi gnjaviti.
Koliko bi toga moglo ići bolje, ali ljudi su živčani. Koliko bi se dalo plemenitih stvari napraviti, ali čovjekoljubivosti se prepriječila nervoza, ljepotu dara susreta blokira uzrujanost, razdražljivost, nezadovoljstvo... Problem živčanosti i stresa sugerira svetopisamski opis koji baš proniče naše društvo: „Gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju... Jer usalilo se srce naroda ovoga.“
Želeći se te napetosti otarasiti, ljudi se utječu kojekakvim skupim, a uzaludnim preparatima i terapijama. Toliko smo već čuli savjeta, toliko se dodatno iznervirali naklapanjima raznih gurua, lajf koučeva, trenera životnih vještina i drugih prodavača magle. Valja biti jako oprezan. Nisu sve to tako bezazlene i smiješne stvari kako se možda čini. I nije u pitanju samo banalna prijevara, iskorištavanje ljudskih slabosti, podcjenjivanje inteligencije ili krađa novca. Radi se o mnogo ozbiljnijim manipulacijama, što potvrđuju oni koji su se teškom mukom izvukli iz grotla praznovjerja koje je svakovrsnoj opakosti odškrinulo vrata u njihove živote.
Toga zla nije se lako riješiti, no na dobrom smo putu kada shvatimo da nećemo naći drugu pomoć osim vjere u Boga. To je jedini lijek protiv praznovjerja i svih okrutnosti koje s njim idu pod ruku. Gospodin čeka, doslovno, da se „obrate pa ih izliječim“. A mi nemamo više vremena čekati! Nemamo, jer mi moramo pokazati da jesmo na tom putu vjere. A to znači da nas je zaboljela činjenica da kraj nas postoje ljudi, makar i samo jedan čovjek koji nas promatra i možda se boji prići ili se srami reći, možda misli da je naporan sa svojim brigama i potrebama, jer naša mu živčanost to poručuje.
Ako smo vjerni Božjoj riječi, onda ćemo čuti poziv da se zauzmemo za to da nitko više ne pomisli kako svojom prisutnošću gnjavi ili u svojoj potrebi smeta. Moramo promijeniti raširen stav u društvu da je neobično, čak u zadnje vrijeme i čudno, to što je netko bez računice, čisto i jednostavno dobar. Iskazivanje kršćanske ljubavi nije iznimka, nego pravilo!
Nije to utopija, nego put koji nam pokazuje Gospodin kao izlaz iz praznovjerja i živčanosti, to je realnost Božjih ljudi koji se bore da ne bude više beskućnika na ulicama, kao ni onih koji se na svojim radnim mjestima, među bližnjima, čak i u vlastitim domovima kao beskućnici osjećaju. Budimo na tom putu čvrsti i nepokolebljivi!
vlč. Ivica Cujzek
Nedavno sam imao priliku popričati s gospodinom koji prodaje Ulične svjetiljke. Vjerujem da svi barem nešto o tom časopisu znamo, nadam se da znamo i podržati njegovu misiju, no čini se da ne znamo svi ono što taj čovjek zna. Njegovo je zapažanje da bi prodaja mogla ići i bolje, ali ljudi su tako napeti i živčani pa ih ne želi gnjaviti.
Koliko bi toga moglo ići bolje, ali ljudi su živčani. Koliko bi se dalo plemenitih stvari napraviti, ali čovjekoljubivosti se prepriječila nervoza, ljepotu dara susreta blokira uzrujanost, razdražljivost, nezadovoljstvo... Problem živčanosti i stresa sugerira svetopisamski opis koji baš proniče naše društvo: „Gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju... Jer usalilo se srce naroda ovoga.“
Želeći se te napetosti otarasiti, ljudi se utječu kojekakvim skupim, a uzaludnim preparatima i terapijama. Toliko smo već čuli savjeta, toliko se dodatno iznervirali naklapanjima raznih gurua, lajf koučeva, trenera životnih vještina i drugih prodavača magle. Valja biti jako oprezan. Nisu sve to tako bezazlene i smiješne stvari kako se možda čini. I nije u pitanju samo banalna prijevara, iskorištavanje ljudskih slabosti, podcjenjivanje inteligencije ili krađa novca. Radi se o mnogo ozbiljnijim manipulacijama, što potvrđuju oni koji su se teškom mukom izvukli iz grotla praznovjerja koje je svakovrsnoj opakosti odškrinulo vrata u njihove živote.
Toga zla nije se lako riješiti, no na dobrom smo putu kada shvatimo da nećemo naći drugu pomoć osim vjere u Boga. To je jedini lijek protiv praznovjerja i svih okrutnosti koje s njim idu pod ruku. Gospodin čeka, doslovno, da se „obrate pa ih izliječim“. A mi nemamo više vremena čekati! Nemamo, jer mi moramo pokazati da jesmo na tom putu vjere. A to znači da nas je zaboljela činjenica da kraj nas postoje ljudi, makar i samo jedan čovjek koji nas promatra i možda se boji prići ili se srami reći, možda misli da je naporan sa svojim brigama i potrebama, jer naša mu živčanost to poručuje.
Ako smo vjerni Božjoj riječi, onda ćemo čuti poziv da se zauzmemo za to da nitko više ne pomisli kako svojom prisutnošću gnjavi ili u svojoj potrebi smeta. Moramo promijeniti raširen stav u društvu da je neobično, čak u zadnje vrijeme i čudno, to što je netko bez računice, čisto i jednostavno dobar. Iskazivanje kršćanske ljubavi nije iznimka, nego pravilo!
Nije to utopija, nego put koji nam pokazuje Gospodin kao izlaz iz praznovjerja i živčanosti, to je realnost Božjih ljudi koji se bore da ne bude više beskućnika na ulicama, kao ni onih koji se na svojim radnim mjestima, među bližnjima, čak i u vlastitim domovima kao beskućnici osjećaju. Budimo na tom putu čvrsti i nepokolebljivi!
vlč. Ivica Cujzek
