15. nedjelja kroz godinu A
Bog ne odustaje od čovjeka
Jedan od evanđeoskih ulomaka koji je mnogim vjeroučenicima ostao u sjećanju zasigurno je prispodoba o sijaču. Ili je barem tako bilo u moje vrijeme kada smo kao djeca imali doticaja sa zemljom, sjemenom koje nikne i raste, ali koje treba dobru zemlju i uvjete za rast. Prispodoba o sijaču prva je od sedam prispodoba u Matejevu evanđelju kojima Isus tumači narav Kraljevstva nebeskog.
Govoreći u prispodobama Isus govori razumljivim jezikom, koristi slike i usporedbe iz svakodnevnog života jer je gotovo pa nemoguće razumjeti otajstva kraljevstva nebeskoga. Sama prispodoba o sijaču vrlo je jasna. Isus je sam tumači. Ona Kraljevstvo nebesko predstavlja kao Riječ koja poput sjemena pada na tlo i, ovisno o tlu na koje pada, raste i donosi rod. Prema prispodobi, uspješnost božanske sjetve ovisi isključivo o tlu, a nikad o sijaču i sjemenu. Tlo je ponekad „uz put“, gdje ne može donijeti ploda jer: „Dođoše ptice i pozobaše ga.“ Ponekad je „kamenito“ „gdje nemaše dosta zemlje … odmah izniknu … a kad ogranu sunce izgorje i … osuši se.“ Ponekad je trnovito pa „trnje uzraste i uguši ga.“ Iznimka od navedenih tipova tla koja ostaju neplodna, je „dobra zemlja“.
Zanimljivo je primjetiti kak Bog nije običan sijač, ne sije sjeme kao što to čovjek radi. Čovjek izabire dobru zemlju za koju je siguran da će donijeti roda. A Bog, Bog sije izobilno i neumorno, mogli bismo reći i da rasipa sjeme svjestan da na nekim tlima neće biti uroda, ali Bog u čovjeka ima ogromno povjerenje. Dajući nam dar slobode i razuma učinio ga je sposobnim da mu bude sugovornik i suradnik u sustvaranju svijeta. Bog svoju riječ spasenja ne ponudi samo onima koji će je prihvatiti i učiniti plodnom, nego je sije i u onima koji je ne prihvaćaju ili je prihvaćaju tek površno ili je nakon prihvaćanja olako zaborave zaneseni drugim vrijednostima. Bog se ne želi odreći ni jednog čovjeka, uvijek iznova sije i daje priliku.
Svi smo mi ponekad loše tlo i imamo svoje trenutke neplodnosti. Ponekad su razlozi izvanjski, nepovoljni „klimatski uvjeti“, ali najčešće je riječ o našoj osobnoj površnosti, zaokupljenosti vremenitim brigama i vjerskoj „plitkoći“. No Gospodin i dalje sije. Prihvatimo li da za naše neuspjehe i promašaje nije kriv sijač ni sjeme bit ćemo spremni uzorati tlo našega života i postati plodno tlo.
Dok promišljamo o prispodobi o sijaču zamolimo Gospodina da nam udijeli milost i jakost u vjeri da možemo njegovu Riječ čuti, primiti je i štititi kako je Zli ili nedaće ovoga svijeta ne bi odnijeli te da može donijeti mnogostruko plodova u naš život. Tada će se Kraljevstvo Božje kao zajedničko djelo Boga i čovjeka početi ostvarivati i u našem vremenu i prostoru.
Anita Treščec
Jedan od evanđeoskih ulomaka koji je mnogim vjeroučenicima ostao u sjećanju zasigurno je prispodoba o sijaču. Ili je barem tako bilo u moje vrijeme kada smo kao djeca imali doticaja sa zemljom, sjemenom koje nikne i raste, ali koje treba dobru zemlju i uvjete za rast. Prispodoba o sijaču prva je od sedam prispodoba u Matejevu evanđelju kojima Isus tumači narav Kraljevstva nebeskog.
Govoreći u prispodobama Isus govori razumljivim jezikom, koristi slike i usporedbe iz svakodnevnog života jer je gotovo pa nemoguće razumjeti otajstva kraljevstva nebeskoga. Sama prispodoba o sijaču vrlo je jasna. Isus je sam tumači. Ona Kraljevstvo nebesko predstavlja kao Riječ koja poput sjemena pada na tlo i, ovisno o tlu na koje pada, raste i donosi rod. Prema prispodobi, uspješnost božanske sjetve ovisi isključivo o tlu, a nikad o sijaču i sjemenu. Tlo je ponekad „uz put“, gdje ne može donijeti ploda jer: „Dođoše ptice i pozobaše ga.“ Ponekad je „kamenito“ „gdje nemaše dosta zemlje … odmah izniknu … a kad ogranu sunce izgorje i … osuši se.“ Ponekad je trnovito pa „trnje uzraste i uguši ga.“ Iznimka od navedenih tipova tla koja ostaju neplodna, je „dobra zemlja“.
Zanimljivo je primjetiti kak Bog nije običan sijač, ne sije sjeme kao što to čovjek radi. Čovjek izabire dobru zemlju za koju je siguran da će donijeti roda. A Bog, Bog sije izobilno i neumorno, mogli bismo reći i da rasipa sjeme svjestan da na nekim tlima neće biti uroda, ali Bog u čovjeka ima ogromno povjerenje. Dajući nam dar slobode i razuma učinio ga je sposobnim da mu bude sugovornik i suradnik u sustvaranju svijeta. Bog svoju riječ spasenja ne ponudi samo onima koji će je prihvatiti i učiniti plodnom, nego je sije i u onima koji je ne prihvaćaju ili je prihvaćaju tek površno ili je nakon prihvaćanja olako zaborave zaneseni drugim vrijednostima. Bog se ne želi odreći ni jednog čovjeka, uvijek iznova sije i daje priliku.
Svi smo mi ponekad loše tlo i imamo svoje trenutke neplodnosti. Ponekad su razlozi izvanjski, nepovoljni „klimatski uvjeti“, ali najčešće je riječ o našoj osobnoj površnosti, zaokupljenosti vremenitim brigama i vjerskoj „plitkoći“. No Gospodin i dalje sije. Prihvatimo li da za naše neuspjehe i promašaje nije kriv sijač ni sjeme bit ćemo spremni uzorati tlo našega života i postati plodno tlo.
Dok promišljamo o prispodobi o sijaču zamolimo Gospodina da nam udijeli milost i jakost u vjeri da možemo njegovu Riječ čuti, primiti je i štititi kako je Zli ili nedaće ovoga svijeta ne bi odnijeli te da može donijeti mnogostruko plodova u naš život. Tada će se Kraljevstvo Božje kao zajedničko djelo Boga i čovjeka početi ostvarivati i u našem vremenu i prostoru.
Anita Treščec
