15. nedjelja kroz godinu C
Šećer dolazi na kraju
Oduvijek su mi bili posebno dragi ljudi iz sjene. Kao dječak volio sam ih promatrati i pitao sam se zašto na velikim slavljima, kada je red da se istaknu važni sudionici, nitko njih ne pozdravi, a oni su uvijek tu i bez njih tog slavlja ne bi ni bilo. Bilo mi je krivo to što u nizu poštovanih, cijenjenih i uvaženih, časnih, velečasnih i prečasnih, nitko ne spomene Baricu, Franceka, Jožeka, Maricu... Ali onda bi kao šećer na kraju došle riječi: Draga braćo i sestre! Tu je moja dragost prema njima našla utočište i smirenje. Oni su dragi, a to nadmašuje sve druge počasne naslove.
Smeta mi kada se te najosobitije riječi izgovaraju forme radi, a ne s poštovanjem dostojnim ljudi koji su najbolja reklama evanđelja. Duboko vjerujem da ćemo jednom u nebu baš njih ugledati kako stoje uz Gospodina koji ih oslovljava kao svoje bližnje, svoje najdraže, kao svete. Njih koji, poput Samarijanca koji je pomogao čovjeku upalom među razbojnike, vjerno i tiho vrše svoje dužnosti u skrovitosti svojih svakodnevica, koje nisu pošteđene razbojničkih udaraca.
To su jednostavni ljudi koje nećete čuti kako se žustro bune ili razmaženo žale, nećete vidjeti kako demonstrativno okreću očima ili kalkuliraju, nego kako u svojoj poniznosti s jednakom zahvalnošću prihvaćaju sve što im život donosi i hrabro idu dalje. To su ljudi koji dobrovoljno staju u sjenu da biste vi bili na svjetlu, ljudi koji se ne prave važni, nego vama daruju osjećaj da ste važni. Oni vas s ljubaznim osmjehom puste pred sebe kada negdje nešto čekate. Oni ne govore „rekao sam ti“, nego vam dopuštaju da vjerujete kako ste sami shvatili. To su ljudi kojima nije ispod časti zaprljati ruke radom, koji ne trube pred sobom, ne traže prva mjesta i ne trče za bogatstvom, ne natječu se za pohvale i ne sjedaju u crkvi tamo gdje će ih župnik sigurno vidjeti. Ljudi su to koji rado opraštaju, malo pričaju, strpljivo i od srca služe drugima i vesele se novom danu ma kako večer pala teško. Skromni su to ljudi u čijoj je blizini ugodno biti i koji se najprije prepoznaju po smirenoj radosti.
Kako smo sretni svi koji smo čitajući ove riječi u mislima vidjeli nekoga svoga! Oni koji su već kod Gospodina neka za nas mole da znamo slijediti njihov put, a onima koji su još uz nas znajmo pokazati da su nam dragi i da ta velikodostojnost dragosti vrijedi mnogo više no što možemo izraziti.
Dobri ljudi iz sjene, draga braćo i sestre! Nemojte nikada pomisliti da nitko ne primjećuje vašu uzoritu žrtvu i ljepotu. Kažu da anđeli lete, ali netko ipak otiske neba ostavlja po zemlji. To ste vi, naši anđeli bez krila, na čiju se dobrotu poziva Gospodin kada objašnjava tko je bližnji i kaže svakome od nas: „Idi pa i ti čini tako!“
Vlč. Ivica Cujzek
Oduvijek su mi bili posebno dragi ljudi iz sjene. Kao dječak volio sam ih promatrati i pitao sam se zašto na velikim slavljima, kada je red da se istaknu važni sudionici, nitko njih ne pozdravi, a oni su uvijek tu i bez njih tog slavlja ne bi ni bilo. Bilo mi je krivo to što u nizu poštovanih, cijenjenih i uvaženih, časnih, velečasnih i prečasnih, nitko ne spomene Baricu, Franceka, Jožeka, Maricu... Ali onda bi kao šećer na kraju došle riječi: Draga braćo i sestre! Tu je moja dragost prema njima našla utočište i smirenje. Oni su dragi, a to nadmašuje sve druge počasne naslove.
Smeta mi kada se te najosobitije riječi izgovaraju forme radi, a ne s poštovanjem dostojnim ljudi koji su najbolja reklama evanđelja. Duboko vjerujem da ćemo jednom u nebu baš njih ugledati kako stoje uz Gospodina koji ih oslovljava kao svoje bližnje, svoje najdraže, kao svete. Njih koji, poput Samarijanca koji je pomogao čovjeku upalom među razbojnike, vjerno i tiho vrše svoje dužnosti u skrovitosti svojih svakodnevica, koje nisu pošteđene razbojničkih udaraca.
To su jednostavni ljudi koje nećete čuti kako se žustro bune ili razmaženo žale, nećete vidjeti kako demonstrativno okreću očima ili kalkuliraju, nego kako u svojoj poniznosti s jednakom zahvalnošću prihvaćaju sve što im život donosi i hrabro idu dalje. To su ljudi koji dobrovoljno staju u sjenu da biste vi bili na svjetlu, ljudi koji se ne prave važni, nego vama daruju osjećaj da ste važni. Oni vas s ljubaznim osmjehom puste pred sebe kada negdje nešto čekate. Oni ne govore „rekao sam ti“, nego vam dopuštaju da vjerujete kako ste sami shvatili. To su ljudi kojima nije ispod časti zaprljati ruke radom, koji ne trube pred sobom, ne traže prva mjesta i ne trče za bogatstvom, ne natječu se za pohvale i ne sjedaju u crkvi tamo gdje će ih župnik sigurno vidjeti. Ljudi su to koji rado opraštaju, malo pričaju, strpljivo i od srca služe drugima i vesele se novom danu ma kako večer pala teško. Skromni su to ljudi u čijoj je blizini ugodno biti i koji se najprije prepoznaju po smirenoj radosti.
Kako smo sretni svi koji smo čitajući ove riječi u mislima vidjeli nekoga svoga! Oni koji su već kod Gospodina neka za nas mole da znamo slijediti njihov put, a onima koji su još uz nas znajmo pokazati da su nam dragi i da ta velikodostojnost dragosti vrijedi mnogo više no što možemo izraziti.
Dobri ljudi iz sjene, draga braćo i sestre! Nemojte nikada pomisliti da nitko ne primjećuje vašu uzoritu žrtvu i ljepotu. Kažu da anđeli lete, ali netko ipak otiske neba ostavlja po zemlji. To ste vi, naši anđeli bez krila, na čiju se dobrotu poziva Gospodin kada objašnjava tko je bližnji i kaže svakome od nas: „Idi pa i ti čini tako!“
Vlč. Ivica Cujzek
