BOG POZIVA – ČOVJEK SE ODAZIVA!?

Često se pitamo tko može biti prorok, ima li danas prorokâ te kako ih prepoznati kao istinske navjestitelje Kristove Radosne vijesti. Današnja biblijska čitanja objavljuju nam temeljne karakteristike navjestitelja. Oni su od Boga izabrani i pozvani djelovati među ljudima. U svojoj poslušnosti Bogu prihvaćaju poziv znajući da će u njihovom poslanju često biti u protivljenja okoline. Uz Božju pomoć i naše molitve nadjačat će te probleme i ustajati u svom poslanju. Molimo i mi danas za naše pastire, posebno za mladomisnike koji ovih dana započinju svoju navjestiteljsku službu, da ostanu vjerni Onomu kome su povjerovali i odazvali se. I mi vjernici pozvani smo na djelovanje u svojem okruženju, ne navezujući se na blagodati ovoga svijeta jer one na daju konačni smisao života. Svi zajedno trebamo nadvladati ovaj svijet i primijetiti potrebe ljudi oko nas, koji su na rudu društva, u nevoljama i patnjama. Tako ćemo na vidljiv način pokazati da je kraljevstvo Božje zaživjelo u svijetu jer nam je od časti i vlasti važnije razumijevanje, strpljenje, spremnost za dobro, briga za bližnjega te zauzimanje za dostojan život svakog čovjeka.

Isus je slao svoje apostole naviještati Božje kraljevstvo, ozdravljati bolesne, boriti se protiv zla u svijetu. Od njih je tražio potpuno povjerenje u milost Božju i dobrotu onih kojima su propovijedali jer sa sobom nisu smjeli ponijeti ni najnužnija sredstva za život (kruh, torba, novac, odjeća). Kad u njihovom propovijedanju i svjedočkom načinu života ljudi prepoznaju dragocjene darove riječi Božje, navjestitelje će oduševljeno prihvatiti i brinuti se o njima. Apostoli su znali da njihova poruka i djelovanje neće biti prihvaćeno od svih ljudi, ali odazvali su se i krenuli su na put. Isus je tražio nenasilnu dosljednost i nepokolebljivost u propovijedanju. Oni su jedan drugome bili oslonac i ohrabrenje u teškim trenucima neprihvaćanja i odbijanja okoline, kao i mjerilo rasta u vlastitoj vjeri i poniznosti u djelovanju.

Isus i od nas danas traži da promijenimo svoje stavove i život u onoj mjeri u kojoj nismo u skladu s Božjom voljom, da na prvo mjesto stavimo i vjerno čuvamo ono bitno – da smo djeca Božja, njegovi miljenici i suradnici. Svjesni smo da je i danas teško biti i ostati istinski vjernik. Nije lako biti drugačijeg mišljenja od većine na poslu, u društvu, možda i u obitelji. Ponekad je možda i teško nedjeljom ići na svetu misu dok susjedi, znanci, prijatelji odlaze na izlete ili šetnje u trgovačke centre. Možda i nas, kao nekada proroke, smatraju zanesenjacima i čudacima. Ne smijemo se obeshrabriti. Bog nam nije obećao da će nam biti lako, bezbrižno i ugodno, ali zato je obećao da će uvijek biti s nama – i kad će biti najteže, s nama će nositi naš križ.

Vladimir Cesar