16. nedjelja kroz godinu B
Kamo na odmor?
Kako je lijepo kada je netko brižan prema nama i primijeti naše potrebe. Na tragu te razdraganosti započinje evanđeoski ulomak 16. nedjelje kroz godinu. Isus šalje svoje apostole da malo otpočinu jer dobrano su se naradili.
Mi se često, razmatrajući evanđelje, poistovjećujemo s Isusovim učenicima, tako i u ovoj situaciji. I nama Gospodin sugerira da se odmorimo od svih napora i stresova koji su postali sastavni dio svakodnevice i prijete našem zdravlju. Odmor je prekrasan Božji dar i potreban je svakome, no na njegov spomen, mnogi se čudno osjećaju. Jedni objeručke prihvaćaju ponudu, drugi si, nažalost, odmor ne mogu priuštiti jer njima je to luksuz (ako odmorom smatraju samo odlazak na more) treći se prepoznaju u onoj skupini koju karakterizira strka, nestrpljivost, bojazan da neće doći na red ili da neće stići obaviti sve zamišljeno. Ili su si zamislili da su oni centar svijeta, nezamjenjive osobnosti u svojoj preuzetnosti, bez kojih ništa neće funkcionirati ni uspjeti. U evanđeoskom ulomku, naime, spominju se i oni koji su se, vidjevši kako Isusovi učenici odlaze, strčali i pretekli ih tražeći da i njima pomognu.
Vrijedno je ovdje razmotriti svoj odnos prema Bogu i njegovoj riječi, učiti prepoznavati svoje djelovanje u odnosu prema njemu. Jesam li ja onaj koji, čuvši poticaj, bez opiranja i raspravljanja činim zadano, ili zapinjem na onome „ali“ koje pretpostavljam Božjoj riječi? Jesam li „ali vjernik“ koji sluša Boga, ali ima svoje teorije što i kako treba činiti? Jesam li onaj koji vjeruje u Boga, ali pojam vjernosti prilagođava vlastitoj ugodi? Jesam li vjernik koji voli Boga, ali sakramentalni mi se život čini prezahtjevnim? Sviđa mi se ideja o Bogu, ali Crkva mi nije potrebna, godi mi Božje milosrđe, ali žrtva mi nije po volji, molim „budi volja Tvoja“, ali... Mnogo je „ali vjernika“ među nama, zato je vrijedno promisliti jesam li ja među njima.
Iznad svega, vrijedno je shvatiti Božju pouku o poniznosti koja je, ne samo u temelju ovog ulomka, nego u temelju čitavog evanđelja. Poniznost nam svima treba jer bez nje nema vjernosti, a bez vjernosti nema uspjeha. Nismo ponizni kada pomislimo da će svijet stati ako mi malo stanemo na loptu. Ne ovisi sve o nama i ne možemo na sve utjecati. Ali naš je spas u tome što znamo o kome sve ovisi! Nakon što je svoje učenike poslao da se odmore, nije Gospodin ostavio ljude na milost i nemilost, nego se sažalio i pomogao im.
On će preuzeti ono što mi ne možemo, ne stignemo, ne umijemo. Ništa neće propasti što se njemu povjeri! On iz božanske moćne brižnosti ne ispušta svoje, zato možemo mirno na odmor, u razumijevanju da to nije (samo) put na more, nego svaki boravak u Njegovoj blizini.
vlč. Ivica Cujzek
Kako je lijepo kada je netko brižan prema nama i primijeti naše potrebe. Na tragu te razdraganosti započinje evanđeoski ulomak 16. nedjelje kroz godinu. Isus šalje svoje apostole da malo otpočinu jer dobrano su se naradili.
Mi se često, razmatrajući evanđelje, poistovjećujemo s Isusovim učenicima, tako i u ovoj situaciji. I nama Gospodin sugerira da se odmorimo od svih napora i stresova koji su postali sastavni dio svakodnevice i prijete našem zdravlju. Odmor je prekrasan Božji dar i potreban je svakome, no na njegov spomen, mnogi se čudno osjećaju. Jedni objeručke prihvaćaju ponudu, drugi si, nažalost, odmor ne mogu priuštiti jer njima je to luksuz (ako odmorom smatraju samo odlazak na more) treći se prepoznaju u onoj skupini koju karakterizira strka, nestrpljivost, bojazan da neće doći na red ili da neće stići obaviti sve zamišljeno. Ili su si zamislili da su oni centar svijeta, nezamjenjive osobnosti u svojoj preuzetnosti, bez kojih ništa neće funkcionirati ni uspjeti. U evanđeoskom ulomku, naime, spominju se i oni koji su se, vidjevši kako Isusovi učenici odlaze, strčali i pretekli ih tražeći da i njima pomognu.
Vrijedno je ovdje razmotriti svoj odnos prema Bogu i njegovoj riječi, učiti prepoznavati svoje djelovanje u odnosu prema njemu. Jesam li ja onaj koji, čuvši poticaj, bez opiranja i raspravljanja činim zadano, ili zapinjem na onome „ali“ koje pretpostavljam Božjoj riječi? Jesam li „ali vjernik“ koji sluša Boga, ali ima svoje teorije što i kako treba činiti? Jesam li onaj koji vjeruje u Boga, ali pojam vjernosti prilagođava vlastitoj ugodi? Jesam li vjernik koji voli Boga, ali sakramentalni mi se život čini prezahtjevnim? Sviđa mi se ideja o Bogu, ali Crkva mi nije potrebna, godi mi Božje milosrđe, ali žrtva mi nije po volji, molim „budi volja Tvoja“, ali... Mnogo je „ali vjernika“ među nama, zato je vrijedno promisliti jesam li ja među njima.
Iznad svega, vrijedno je shvatiti Božju pouku o poniznosti koja je, ne samo u temelju ovog ulomka, nego u temelju čitavog evanđelja. Poniznost nam svima treba jer bez nje nema vjernosti, a bez vjernosti nema uspjeha. Nismo ponizni kada pomislimo da će svijet stati ako mi malo stanemo na loptu. Ne ovisi sve o nama i ne možemo na sve utjecati. Ali naš je spas u tome što znamo o kome sve ovisi! Nakon što je svoje učenike poslao da se odmore, nije Gospodin ostavio ljude na milost i nemilost, nego se sažalio i pomogao im.
On će preuzeti ono što mi ne možemo, ne stignemo, ne umijemo. Ništa neće propasti što se njemu povjeri! On iz božanske moćne brižnosti ne ispušta svoje, zato možemo mirno na odmor, u razumijevanju da to nije (samo) put na more, nego svaki boravak u Njegovoj blizini.
vlč. Ivica Cujzek
