16. nedjelja kroz godinu B
„Skupčani“ oko križa
Privlačna je Božja riječ „otpočinite malo“ u ljetnim mjesecima što prolaze u znaku odmora i oduška. No sama imena srpnja i kolovoza kazuju da nije uvijek bilo tako. Tada su se po najvećoj žegi obavljali teški poslovi, što je opjevao i Mihanović u produžetku naše himne: „Žanju srpi, mašu kose, djed se žuri, snoplje broji. Škriplju vozi brašno nose, snaša preduć čedo doji… pjesme glasno brijeg odbija, ljubni poje k tamburici.“
Ljeto je bilo doba mukotrpnog rada, ali rada na koji se gledalo kao na Božji dar, muke označene veseljem jer dugotrajna žrtva davala je tada ploda u materijalnom smislu, ali i ljudskom, duhovnom: zajedništvo u pjesmi, nadu u otvorenosti životu. Uvijek osluškujući Boga i čovjeka, uvijek u skladu s prirodom i realnošću. Možda nisu imali sve naj, naj, ali imali su poštovanja, držali su se skupa, zato su se mogli životu radovati, pa i kada im život nije uzvraćao istom mjerom.
Naše je ljeto često označeno drugačijim predmecima od onoga 's' koji je njih sabirao skupa, kao što je svednevice trebalo „skupčati“ sijeno u polju da se zaštiti od vlage. Ljudi danas imaju sve naj, a ničemu se više ne znaju radovati. Itekako se mnogi muče ne bi li priskrbili „kupčece“ pristojnog života za svoje obitelji i daleko od primisli da se danas samo besposličari. No već u toj riječi oči krade prefiks 'bez'.
I Krist se sažalio nad svijetom koji bijaše „kao ovce bez pastira.“ Koji bi htio Boga bez Crkve ili Crkvu bez Boga. „Kupčamo“ li se i mi k riječi 'bez'? Živimo li bezglavo, bezobrazno, beskarakterno, bezosjećajno, bezizražajno, bezbožno...? Činimo to kada se navikavamo na život bez sklada s prirodnim zakonitostima i ne marimo što u društvu poželjno postaje da se Božji zakoni prirodnosti i normalnosti zamjenjuju ljudskima koji toleriraju sve, pa i uvrnutosti bez zadrške, bez cenzure.
Umjesto bezizlaznosti u koju takvi izbori vode, postoji i drugi način. Budući da je jasno kako čovjek ne može živjeti u bestežinskom stanju, vrijedno se prisjetiti izreke: „Ako ne želiš život s križem, imat ćeš križ bez života.“ Taj je križ kao gravitacija, sila teža koja nas drži čvrsto na zemlji i podsjeća da smo ljudi. Svatko ga nosi, neki ga proklinju, drugi vole. Ni za koga nije to bezbolno, zato se nekima nešto drugo više sviđa: neki gorostasi koji u kolima voze svoje trofeje, lideri koji srpima žanju i broje snopove novčanica, elitisti koji promiču slobode nauštrb i bez drugoga...
Isusu se to ne sviđa. Njemu se sviđa život oplemenjen prijedlogom 's' koji nas „kupča“ oko njegovog križa. Zna on da nije to lako te poziva da predahnemo, samo nemojmo pritom postati bezdušni, već se zdušnije, jedni s drugima, odmorimo od besmislenosti i zaputimo k svetosti.
Vlč. Ivica Cujzek
Privlačna je Božja riječ „otpočinite malo“ u ljetnim mjesecima što prolaze u znaku odmora i oduška. No sama imena srpnja i kolovoza kazuju da nije uvijek bilo tako. Tada su se po najvećoj žegi obavljali teški poslovi, što je opjevao i Mihanović u produžetku naše himne: „Žanju srpi, mašu kose, djed se žuri, snoplje broji. Škriplju vozi brašno nose, snaša preduć čedo doji… pjesme glasno brijeg odbija, ljubni poje k tamburici.“
Ljeto je bilo doba mukotrpnog rada, ali rada na koji se gledalo kao na Božji dar, muke označene veseljem jer dugotrajna žrtva davala je tada ploda u materijalnom smislu, ali i ljudskom, duhovnom: zajedništvo u pjesmi, nadu u otvorenosti životu. Uvijek osluškujući Boga i čovjeka, uvijek u skladu s prirodom i realnošću. Možda nisu imali sve naj, naj, ali imali su poštovanja, držali su se skupa, zato su se mogli životu radovati, pa i kada im život nije uzvraćao istom mjerom.
Naše je ljeto često označeno drugačijim predmecima od onoga 's' koji je njih sabirao skupa, kao što je svednevice trebalo „skupčati“ sijeno u polju da se zaštiti od vlage. Ljudi danas imaju sve naj, a ničemu se više ne znaju radovati. Itekako se mnogi muče ne bi li priskrbili „kupčece“ pristojnog života za svoje obitelji i daleko od primisli da se danas samo besposličari. No već u toj riječi oči krade prefiks 'bez'.
I Krist se sažalio nad svijetom koji bijaše „kao ovce bez pastira.“ Koji bi htio Boga bez Crkve ili Crkvu bez Boga. „Kupčamo“ li se i mi k riječi 'bez'? Živimo li bezglavo, bezobrazno, beskarakterno, bezosjećajno, bezizražajno, bezbožno...? Činimo to kada se navikavamo na život bez sklada s prirodnim zakonitostima i ne marimo što u društvu poželjno postaje da se Božji zakoni prirodnosti i normalnosti zamjenjuju ljudskima koji toleriraju sve, pa i uvrnutosti bez zadrške, bez cenzure.
Umjesto bezizlaznosti u koju takvi izbori vode, postoji i drugi način. Budući da je jasno kako čovjek ne može živjeti u bestežinskom stanju, vrijedno se prisjetiti izreke: „Ako ne želiš život s križem, imat ćeš križ bez života.“ Taj je križ kao gravitacija, sila teža koja nas drži čvrsto na zemlji i podsjeća da smo ljudi. Svatko ga nosi, neki ga proklinju, drugi vole. Ni za koga nije to bezbolno, zato se nekima nešto drugo više sviđa: neki gorostasi koji u kolima voze svoje trofeje, lideri koji srpima žanju i broje snopove novčanica, elitisti koji promiču slobode nauštrb i bez drugoga...
Isusu se to ne sviđa. Njemu se sviđa život oplemenjen prijedlogom 's' koji nas „kupča“ oko njegovog križa. Zna on da nije to lako te poziva da predahnemo, samo nemojmo pritom postati bezdušni, već se zdušnije, jedni s drugima, odmorimo od besmislenosti i zaputimo k svetosti.
Vlč. Ivica Cujzek
