17. nedjelja kroz godinu A
Zašto čitaš ove riječi?
Dragi čitatelji, mudra je priča o vladaru koji je dvojici slugu dodijelio jednostavan zadatak. Prvi, koji je slovio za okrutnog i opakog vojskovođu za čiju se grubost daleko čulo, trebao je poći u svijet i dovesti vladaru jednoga dobrog čovjeka. Drugi sluga, koji je bio na glasu kao duša od čovjeka, dobričina blage ćudi, imao je zadatak pronaći pokvarenog čovjeka. Obojica su krenuli istim putem, u isti svijet, susretali iste ljude, i obojica su u svom traganju bili neuspješni. Loš čovjek nije mogao naći dobroga, a dobar nije mogao naći lošega jer su u događajima i ljudima, kao u ogledalu, vidjeli vlastite mane, odnosno vrline.
Ovih tjedana i Gospodin nam u nedjeljnim evanđeljima govori u pričama. Kaže da je kraljevstvo nebesko kao kad čovjek traži blago. Bez obzira na to što svatko od nas smatra blagom, složit ćemo se da nam je taj dio prispodobe zajednički. Svi u svom životu tragamo za vrijednostima koje držimo pravima i dostojnima čovjeka.
Vjera je, u to sam sto posto uvjeren, najveća vrijednost, i pitam se često kako netko može tragati za bilo čim drugim što bi moglo zamijeniti Boga. Milost je odgovor. Vjera je milost, ničim zaslužen Božji dar, no put do te milosti također se nekako traži i, još važnije, nekako se čuva. To čuvanje Isus opisuje u drugom dijelu slikovitog pripovijedanja, gdje otkrivamo svoj glavni problem.
Svi mi tražimo isto. Svatko tko čita ove riječi, pa makar i ne htio to priznati, traži vjeru, i ja skupa s vama, svi mi tragamo za istim vrijednostima, ali ne nalazimo svi isto jer su naša traženja previše vezana za ogledalo, kao u početnoj priči, u kojem promatramo sebe i krojimo sve, pa i Boga, prema vlastitim mjerilima. Kada otkrijemo da vjera nije ono što mi hoćemo, nego ono što hoće Bog, možemo slobodno reći da smo našli najvrijednije blago svojih života.
I sada nastupa spomenuta poteškoća. Kako se blago čuva? Isus kaže da čovjek, našavši ga, ispunjen radošću, proda sve što ima da kupi, tj. da zadrži nađeno. A mi?
Gdje nestane naša radost kada se treba odreći neke sitnice, a kamoli svega?! Gdje je u našim mislima Božja riječ i želja da maknemo Bibliji namjenu ukrasa na policama? Gdje je križ u našim domovima i koliko ga puta pogledamo prije nego počnemo okretati očima, prigovarati, tražiti tuđe mane i jadikovati nad svojim mukicama? Kada se nađemo u većoj nevolji i tražimo izlaz, vjerojatno se svatko sjeti izgovoriti molitvu. Hvala Bogu! Ali jeste li pokušali molitvom započeti svako svoje traženje sreće, mira, uspjeha, rješenja?
Pokušajte i osvjedočite se! Vjera je najveće blago, a ono se traži i ono se čuva – molitvom, koja mijenja sve, izvodi nas iz nemoći i, tamo gdje se činilo da ničega nema, otvara put.
vlč. Ivica Cujzek
Dragi čitatelji, mudra je priča o vladaru koji je dvojici slugu dodijelio jednostavan zadatak. Prvi, koji je slovio za okrutnog i opakog vojskovođu za čiju se grubost daleko čulo, trebao je poći u svijet i dovesti vladaru jednoga dobrog čovjeka. Drugi sluga, koji je bio na glasu kao duša od čovjeka, dobričina blage ćudi, imao je zadatak pronaći pokvarenog čovjeka. Obojica su krenuli istim putem, u isti svijet, susretali iste ljude, i obojica su u svom traganju bili neuspješni. Loš čovjek nije mogao naći dobroga, a dobar nije mogao naći lošega jer su u događajima i ljudima, kao u ogledalu, vidjeli vlastite mane, odnosno vrline.
Ovih tjedana i Gospodin nam u nedjeljnim evanđeljima govori u pričama. Kaže da je kraljevstvo nebesko kao kad čovjek traži blago. Bez obzira na to što svatko od nas smatra blagom, složit ćemo se da nam je taj dio prispodobe zajednički. Svi u svom životu tragamo za vrijednostima koje držimo pravima i dostojnima čovjeka.
Vjera je, u to sam sto posto uvjeren, najveća vrijednost, i pitam se često kako netko može tragati za bilo čim drugim što bi moglo zamijeniti Boga. Milost je odgovor. Vjera je milost, ničim zaslužen Božji dar, no put do te milosti također se nekako traži i, još važnije, nekako se čuva. To čuvanje Isus opisuje u drugom dijelu slikovitog pripovijedanja, gdje otkrivamo svoj glavni problem.
Svi mi tražimo isto. Svatko tko čita ove riječi, pa makar i ne htio to priznati, traži vjeru, i ja skupa s vama, svi mi tragamo za istim vrijednostima, ali ne nalazimo svi isto jer su naša traženja previše vezana za ogledalo, kao u početnoj priči, u kojem promatramo sebe i krojimo sve, pa i Boga, prema vlastitim mjerilima. Kada otkrijemo da vjera nije ono što mi hoćemo, nego ono što hoće Bog, možemo slobodno reći da smo našli najvrijednije blago svojih života.
I sada nastupa spomenuta poteškoća. Kako se blago čuva? Isus kaže da čovjek, našavši ga, ispunjen radošću, proda sve što ima da kupi, tj. da zadrži nađeno. A mi?
Gdje nestane naša radost kada se treba odreći neke sitnice, a kamoli svega?! Gdje je u našim mislima Božja riječ i želja da maknemo Bibliji namjenu ukrasa na policama? Gdje je križ u našim domovima i koliko ga puta pogledamo prije nego počnemo okretati očima, prigovarati, tražiti tuđe mane i jadikovati nad svojim mukicama? Kada se nađemo u većoj nevolji i tražimo izlaz, vjerojatno se svatko sjeti izgovoriti molitvu. Hvala Bogu! Ali jeste li pokušali molitvom započeti svako svoje traženje sreće, mira, uspjeha, rješenja?
Pokušajte i osvjedočite se! Vjera je najveće blago, a ono se traži i ono se čuva – molitvom, koja mijenja sve, izvodi nas iz nemoći i, tamo gdje se činilo da ničega nema, otvara put.
vlč. Ivica Cujzek
